
𝔍𝔬𝔥𝔞𝔫𝔫𝔢𝔰 𝔗𝔯𝔦𝔱𝔥𝔢𝔪𝔦𝔲𝔰 (1462.–1516.) ili kako je jedan benediktinski opat Francima pribavio četrdeset pet naraštaja kraljeva, Habsburgovcima slavnu pretpovijest, a svjetskoj povijesti sedam anđeoskih upravitelja vremena
Dana 7. veljače 1592. falčki grof Johann napisao je württemberškome vojvodi Ludwigu jedno sasvim pristojno pismo. Čuo je, naime, iz pouzdana izvora da se u vojvodinoj knjižnici nalazi dragocjen rukopis drevnoga franačkog povjesničara Hunibalda, pa ga je zamolio da mu knjigu na neko vrijeme posudi. Vojvoda je zahtjev shvatio ozbiljno i naložio svojemu dvorskom liječniku Oswaldu Gabelkoveru da pregleda knjižnicu u Tübingenu. Ovaj se prihvatio posla, pomno pretražio police i kataloge, ali od Hunibalda nije pronašao ni traga. Dana 21. veljače izvijestio je vojvodu da takvu knjigu nije vidio ni u sveučilišnoj knjižnici, ni na dvoru, ni u kancelariji, a tri dana poslije Ludwig je falčkome grofu morao odgovoriti kako, nažalost, ne raspolaže traženim rukopisom. Bila je to posve obična epizoda iz života njemačkih kneževskih knjižnica, izuzev jedne male okolnosti: Hunibald nikada nije postojao. Nije, dakle, riječ o tome da se njegov rukopis zagubio tijekom kakva rata, požara ili nemara bibliotekara. Nije ga bilo zato što ga nitko nikada nije napisao, a samoga povjesničara izmislio je gotovo osamdeset godina prije toga jedan izvanredno učen benediktinski opat, koji je u međuvremenu umro ostavivši za sobom djela iz teologije, povijesti, bibliografije, kriptografije i anđeoske uprave svjetskim epohama. Kada čovjek uspije postići da se kneževi međusobno dopisuju tražeći knjigu koja nikada nije postojala, onda mu se mora priznati određena veličina, makar i ona ne pripadala sasvim onoj vrsti zasluga koju obično slave povjesničari književnosti.
Taj se opat zvao Johannes Trithemius, a rođen je 1. veljače 1462. u Trittenheimu na Moseli, u vinogradarskoj obitelji Heidenberg. Njegov otac umro je dok je dječak još bio malen, majka se ponovno udala, a odnosi s očuhom nisu bili osobito sretni. Nije, dakle, odrastao u okolnostima koje bi obećavale veliku intelektualnu karijeru, pheidelberg
remda će se upravo zahvaljujući takvim početcima poslije pokazati osobito osjetljivim na društvenu važnost obrazovanja i podrijetla. Učio je čitati i pisati s izvanrednom upornošću, napustio roditeljski dom i školovao se u Trieru, Nizozemskoj i Heidelbergu, gdje je upoznao svijet njemačkoga humanizma. Heidelberg je u posljednjim desetljećima petnaestoga stoljeća bio mjesto susreta mladih učenjaka koji su s divljenjem promatrali talijansku obnovu antičke kulture, ali su istodobno osjećali stanovitu nelagodu zbog činjenice da se njemačke zemlje nisu mogle pohvaliti tako bogatom i općepriznatom klasičnom prošlošću. Talijani su imali Rim, Grke, Cicerona, Vergilija i čitavu vojsku drevnih pisaca čije su se knjige ponovno otkrivale, a Nijemci su uglavnom morali dokazivati da njihova povijest nije započela tek u trenutku kada su Rimljani primijetili da sjeverno od Alpa žive neki prilično neugodni susjedi. Zato je njemački humanizam, osim ljubavi prema antičkim tekstovima, razvijao i vrlo snažnu potrebu da vlastitim narodima pribavi dostojnu starinu. U tome nije bilo ničega neobičnog. Neobično je bilo samo koliko će daleko naš budući opat otići kada zaključi da se takva prošlost ne može uvijek pronaći ondje gdje bi je čovjek najradije želio imati.
Godine 1482., nakon jednoga putovanja tijekom kojega se zaustavio u samostanu svetoga Martina u Sponheimu, odlučio je stupiti u benediktinski red. Već sljedeće godine, premda je bio najmlađi član zajednice, izabran je za opata. Imao je dvadeset jednu godinu i pred sobom samostan koji nije bio osobito znamenit ni bogat, ali je raspolagao onim što je našemu mladom redovniku bilo najvažnije: mogućnošću da od njega nešto stvori. Prihvatio se obnove redovničke discipline, uređivanja gospodarstva, popravljanja samostanskih zgrada i, iznad svega, prikupljanja knjiga. U tome je postigao izvanredan uspjeh. Sponheimska knjižnica, koja je prije njegova dolaska bila razmjerno skromna, postupno se pretvorila u jednu od najpoznatijih zbirki rukopisa i ranih tiskanih knjiga u njemačkim zemljama. Naposljetku je brojila više od dvije tisuće svezaka, što je u vremenu kada je i obična knjiga predstavljala znatan trošak bilo pravo bogatstvo. Trithemius je nabavljao latinske, grčke i hebrejske spise, dopisivao se s knjižničarima, tražio izgubljene rukopise, razmjenjivao knjige s učenjacima i neumorno izrađivao kataloge. Samostan je ubrzo postao mjesto hodočašća njemačkih humanista, među kojima su se nalazili Konrad Celtis, Johannes Reuchlin i drugi učenjaci koji su vjerovali da je obnova znanja gotovo jednako sveta zadaća kao i obnova redovničkoga života.
Već bi mu samo taj pothvat osigurao pristojno mjesto u kulturnoj povijesti Njemačke. Godine 1494. objavio je Liber de scriptoribus ecclesiasticis, veliku knjigu o crkvenim piscima u kojoj je prikupio podatke o gotovo tisuću autora i njihovim djelima, nastojeći uspostaviti red u golemoj, često nepreglednoj tradiciji latinskoga kršćanstva. Bio je to jedan od važnih začetaka moderne bibliografije, discipline koja se, kako znamo, temelji na stanovitoj gotovo asketskoj ljubavi prema točnosti: valja znati tko je napisao knjigu, kada ju je napisao, gdje se rukopis čuva, je li djelo autentično i može li se pouzdano razlikovati od drugih tekstova. Sljedeće je godine objavio i katalog znamenitih njemačkih pisaca, kojim je nastojao pokazati da njemačke zemlje imaju vlastitu učenu prošlost, dostojnu usporedbe s drugim europskim narodima. Bio je uistinu ozbiljan učenjak, neumoran organizator znanja i čovjek koji je razumio kako se povijest književnosti ne može napisati bez strpljiva istraživanja izvora. Upravo je zato toliko zanimljivo što će poslije, kada se nađe pred prazninama franačke povijesti, pokazati stanovito nestrpljenje prema činjenici da pojedini izvori naprosto ne postoje. Jer onaj tko cijeli život provede tražeći izgubljene knjige može naposljetku doći u iskušenje da ih, kada se potraga pokaže neuspješnom, sam napiše.
Ali naš opat nije bio zadovoljan samo crkvenom poviješću, bibliografijom i obnovom benediktinske učenosti. Zanimao se za tajna pisma, zagonetne abecede, astrologiju, kabalističku tradiciju i ono široko područje renesansnoga mišljenja u kojemu su se teologija, filozofija prirode i magija često dodirivale bez osobite zabrinutosti zbog granica koje će među njima postaviti kasnija stoljeća. Potkraj petnaestoga stoljeća počeo je sastavljati Steganographiju, djelo koje je već svojim sadržajem bilo dovoljno neobično da izazove nelagodu među suvremenicima. U njemu su se pojavljivala imena duhova i anđela, tajanstvene formule, tablice, nebeske hijerarhije i postupci koji su na prvi pogled podsjećali na prizivanje nevidljivih bića. Ipak, velik dio toga teksta prikrivao je različite sustave šifriranja i prenošenja tajnih poruka, pa je naš opat, barem u određenome smislu, napisao jednu od prvih velikih rasprava o kriptografiji odjevenu u ruho duhovne magije. Takav je postupak imao i svojih prednosti. Čovjek koji bi neupućenu čitatelju pokazao niz nerazumljivih znakova mogao je izazvati mnogo veće divljenje nego da mu je jednostavno objasnio kako je riječ o postupku kojim se obična poruka pretvara u šifru. Ali imao je i neugodnih posljedica, osobito kada se pokazalo da ljudi kojima je bio povjeren opis djela nisu uvijek razumjeli što se zapravo krije iza njegova tajanstvenog jezika.
Godine 1499. Trithemius je svojemu prijatelju Arnoldu Bostiusu, karmelićaninu u Gentu, poslao pismo u kojemu je opisao nove mogućnosti svojega tajnog umijeća. Nezgoda je bila u tome što je Bostius umro prije nego što je pismo stiglo, pa su ga pročitali drugi redovnici, kojima je opatova sposobnost dopisivanja preko nevidljivih inteligencija izgledala manje kao bibliografski pothvat, a više kao nešto što bi bilo korisno prijaviti crkvenim poglavarima. Glasine su se ubrzo proširile i Trithemius je stekao ugled čovjeka koji, osim poznavanja grčkoga i hebrejskoga, možda raspolaže i stanovitim sposobnostima o kojima bi bilo bolje ne raspitivati se previše. A nije mu pomagalo ni to što su ga posjećivali učenjaci zainteresirani za hermetizam, prirodnu magiju i druge discipline koje su mogle izazvati zabrinutost kod redovnika uvjerenih da se samostanski život prije svega sastoji od molitve, rada i poslušnosti. Među njegovim će se poznanicima naposljetku pojaviti i Heinrich Cornelius Agrippa von Nettesheim, budući autor glasovite Okultne filozofije, koji je u Trithemiusu prepoznao čovjeka neobične učenosti. Moram priznati da mi je pomisao na benediktinskoga opata koji u samostanu prikuplja hebrejske rukopise, proučava anđeoske hijerarhije, sastavlja tajne abecede i istodobno nastoji natjerati svoje redovnike da uredno obavljaju svakodnevne dužnosti gotovo neodoljiva. Čovjek je, očito, imao mnogo veće ambicije od običnoga upravljanja samostanom, ali redovnici nisu uvijek pokazivali jednako razumijevanje za takvu širinu interesa.
Napetosti su naposljetku dovele do otvorena sukoba. Trithemiusu su zamjerali česta izbivanja, pretjeranu zaokupljenost knjigama i, prema nekim svjedočanstvima, zanemarivanje pojedinih samostanskih poslova, pa je 1505. napustio Sponheim i sljedeće godine prihvatio položaj opata samostana svetoga Jakova u Würzburgu. Bio je to težak udarac čovjeku koji je više od dvadeset godina posvetio obnovi prve redovničke zajednice, osobito zato što je morao ostaviti i knjižnicu koju je s toliko ljubavi stvarao. U Würzburgu će nastaviti pisati, istraživati i prikupljati knjige, ali više nikada neće uspjeti sastaviti zbirku usporedivu sa sponheimskom. Ta je okolnost važna za nastavak naše priče, jer će Trithemius upravo na postojanje pojedinih rukopisa koje je navodno ostavio u Sponheimu poslije pozivati kada bude trebalo objasniti odakle mu toliko nepoznatih podataka o najstarijoj franačkoj povijesti. Njegova izgubljena knjižnica postat će tako gotovo idealno mjesto za čuvanje dokumenata koji se nikada nisu nalazili ni u jednoj knjižnici.
U Würzburgu se naš opat približio i uglednim svjetovnim pokroviteljima, među kojima je posebno mjesto zauzimao car Maksimilijan I. Habsburški. Bio je to vladar izvanredne političke i kulturne imaginacije, čovjek koji je dobro razumio koliko su umjetnost, književnost, historiografija i genealogija važni za trajnu reprezentaciju dinastičke moći. Njegov je dvor okupljao učenjake, pjesnike, povjesničare i umjetnike, a među velikim pothvatima kojima je nastojao proslaviti vlastitu kuću nalazila se i izgradnja goleme genealogijske slike habsburške prošlosti. Maksimilijan nije bio prvi vladar kojemu su trebali slavni preci, ali je pripadao onoj vrsti renesansnih monarha koja je razumjela kako se politička vlast može osigurati i na području povijesne imaginacije. Habsburgovci su već raspolagali kraljevstvima, carskim dostojanstvom, posjedima i dinastičkim vezama diljem Europe, pa nije bilo potrebno izmišljati njihovu sadašnju važnost. Valjalo je samo dokazati da ona ima dovoljno dostojanstven početak. A gdje bi ga europska vladarska kuća toga vremena mogla pronaći nego među potomcima Troje, drevnih rimskih rodova i franačkih kraljeva? Trojanska je predaja već stoljećima služila kao svojevrsna zajednička blagajna iz koje su europski narodi i dinastije uzimali potrebne pretke. Franci su imali vlastite trojanske rodoslove, Britanci Bruta, potomka Eneje, a pojedine talijanske i njemačke kuće nastojale su dokazati da u njihovoj povijesti postoji barem jedna osoba koja je svojedobno imala priliku susresti kakva slavnog antičkog junaka. U takvu društvu čovjek bez trojanskih predaka mogao se osjećati gotovo kao da mu nedostaje odgovarajuća obiteljska preporuka.
Trithemius je dobro poznavao te tradicije. Kao humanist, bibliograf i kroničar znao je koliko su drevni izvori važni za vjerodostojnost genealogijskih konstrukcija, a kao čovjek blizak carskim krugovima razumio je i njihovu političku vrijednost. Stoga se prihvatio povijesti Franaka, čije je podrijetlo u srednjovjekovnim kronikama bilo povezivano s Trojom i nizom velikih seoba. Nevolja je bila u tome što su stvarni izvori o najranijoj povijesti franačkih plemena razmjerno oskudni, a između antičkih predaja i kasnoantičkih povijesnih svjedočanstava nalazila su se golema razdoblja za koja nije bilo moguće pouzdano navesti ni vladare, ni dinastije, ni događaje. Običan bi povjesničar morao priznati da o tome ne zna dovoljno. Trithemius je, međutim, bio čovjek koji je već pokazao da mu nedostatak knjige ne mora predstavljati nepremostivu poteškoću. Ako su Franci imali drevnu kraljevsku prošlost, kako su to mnogi željeli vjerovati, onda je negdje morao postojati i kroničar koji ju je zapisao. A ako takav kroničar još nije pronađen, možda je upravo naš opat bio pozvan da ga otkrije.
Tako je nastao Hunibald, navodni franački povjesničar iz vremena kralja Klodviga, koji je, prema Trithemiusovu opisu, u osamnaest knjiga prikazao podrijetlo i djela franačkih vladara. U njegovu se rukopisu, tvrdio je opat, nalazila povijest koja je sezala mnogo dalje od poznatih kasnoantičkih kronika, sve do drevnih kraljeva iz vremena perzijskoga cara Kira i velikih seoba nakon Trojanskoga rata. Hunibald je bio gotovo savršen povijesni autoritet. Živio je dovoljno davno da može svjedočiti o početcima franačke državnosti, raspolagao je dovoljno širokim znanjem da opiše stoljeća prije vlastita rođenja, a njegova je kronika bila dovoljno rijetka da se nije moralo strahovati kako će je netko jednostavno usporediti s izvornikom. Trithemius je tvrdio da je rukopis imao priliku proučavati i da je iz njega neke podatke prepisao, a druge zapamtio. Ta posljednja okolnost bila je osobito prikladna, jer je učenjaku omogućavala da se poziva na izvor čiji tekst više nije mogao pokazati. Njegovo vlastito pamćenje postalo je tako posrednikom između izgubljene knjige i nove povijesti Franaka, a nitko nije mogao provjeriti jesu li se pojedini događaji doista nalazili u Hunibaldovu djelu ili su tek nastali u opatovoj glavi.
Naš se kroničar prvi put jasno pojavljuje u korespondenciji s carem Maksimilijanom. U pismu od 21. travnja 1513. Trithemius je objašnjavao da je Hunibald, franački pisac iz Klodvigova vremena, sastavio opsežnu povijest u osamnaest knjiga, koja se navodno nalazila među rukopisima ostavljenima u Sponheimu. Iz nje je, tvrdio je, zadržao pojedine izvatke, dok mu je ostatak bio poznat iz pamćenja. Nije propustio ni priliku da caru iznese nekoliko posebno zanimljivih podataka, među njima i objašnjenje podrijetla franačkoga imena te stare povijesti njemačkih plemićkih i dvorskih službi. Bilo je to, dakako, izvrsno mjesto za predstavljanje takvih otkrića. Maksimilijanova genealogijska zanimanja bila su poznata, a njegov dvor okupljao je upravo one učenjake kojima bi drevni franački izvor mogao biti od neprocjenjive koristi. No valja biti pravedan prema opatu: sačuvani dokumenti ne dokazuju da je svaku pojedinost izmislio po carevoj narudžbi. Mnogo je uvjerljivije pretpostaviti da su se njegova osobna historiografska ambicija i političke potrebe carskoga okružja susrele na vrlo zahvalnu području. Trithemius je već želio napisati veliku povijest Franaka, a Maksimilijanovu je svijetu takva povijest mogla izvrsno poslužiti.
Godine 1515. u Mainzu je objavljeno njegovo djelo Compendium sive breviarium primi voluminis annalium sive historiarum de origine regum et gentis Francorum, odnosno sažetak prvoga sveska velike povijesti podrijetla franačkih kraljeva i naroda. Već sam naslov daje naslutiti da je riječ o ozbiljnu znanstvenom pothvatu, a sadržaj je morao nadmašiti očekivanja čak i najoduševljenijih ljubitelja drevnih genealogija. Trithemius je prikazao četrdeset pet naraštaja franačkih vladara između približno 440. godine prije Krista i 440. godine poslije Krista, a zatim nastavio niz sa sedamnaest naraštaja merovinških kraljeva. Ondje gdje su poznati izvori ostavljali stoljeća nesigurnosti, njegov je Hunibald pribavio imena, gdje su nedostajale genealogijske veze, pronašao je odgovarajuće rodbinstvo, a gdje se povijest gubila u predajama, uspostavio je toliko urednu kronologiju da bi joj mogao pozavidjeti i najpedantniji kraljevski arhivar. Franci su tako dobili povijest koja je počinjala mnogo prije njihova prvoga pouzdanog pojavljivanja u rimskim izvorima, a njezini su kraljevi, čini se, tijekom gotovo devet stoljeća pokazivali izvanrednu spremnost da ostave dovoljno potomaka za potrebe budućih europskih dinastija.
Među tim je vladarima bilo i osoba kojima je opat pribavio prilično razrađene životopise, političke pothvate i neobične događaje. U jednomu dijelu kronike pojavljuje se, primjerice, kralj Marcomir, kojemu se ukazuje troglavo biće sa žabljom, lavljom i orlovskom glavom, što se potom pretvara u okrunjenu ljudsku priliku. Takva je vizija, dakako, bila više od obične povijesne zanimljivosti. U vremenu u kojemu je heraldika predstavljala važan jezik dinastičke reprezentacije, žaba, lav i orao nisu bili tek životinje, nego znakovi koje je bilo moguće povezati s povijesnim usudom naroda i vladarskih kuća. Trithemius je, dakle, znao kako povijest ne mora biti samo niz događaja, nego i golema simbolička kompozicija u kojoj se drevne predaje, kraljevski grbovi i sadašnja politička moć međusobno potvrđuju. Njegova je učenost omogućavala da takve veze oblikuje uvjerljivim latinskim jezikom, a izmišljeni Hunibald osiguravao je da se one ne doimaju kao suvremene želje, nego kao davno zabilježena povijesna svjedočanstva.
Ne treba, međutim, misliti da je naš opat tu metodu otkrio tek kada se zainteresirao za franačke kraljeve. Već je u svojim samostanskim kronikama posezao za navodnim piscem Meginfridom, kroničarom iz Fulde koji je, prema njegovim tvrdnjama, u jedanaestom stoljeću sačuvao dragocjene podatke o njemačkoj i redovničkoj prošlosti. Kasnija su istraživanja pokazala da ni Meginfrid nije postojao, pa se čini da je Trithemius već imao stanovito iskustvo s proizvodnjom povijesnih autoriteta prije nego što je započeo svoje franačke pothvate. U tome je bio osobito dosljedan. Ako se u samostanskoj povijesti pojavila praznina, mogao ju je ispuniti jedan učen redovnik iz prošlosti, a ako je bilo potrebno objasniti podrijetlo franačkih dinastija, prirodno je bilo da se pronađe stariji i ugledniji svjedok. Tako je nastala neobična mala zajednica mrtvih kroničara koji su imali jednu nesumnjivu prednost pred živim redovnicima Sponheima: nikada se nisu bunili protiv svojega opata. Sponheimski su mu redovnici mogli zamjerati zanemarivanje svakodnevnih dužnosti, osporavati njegovo upravljanje samostanom i naposljetku ga prisiliti da ode, ali Hunibald i Meginfrid bili su uvijek spremni potvrditi ono što je njihov tvorac smatrao potrebnim.
Ipak, nisu svi učenjaci dijelili njegovo oduševljenje takvim historiografskim otkrićima. Ugledni humanist Konrad Peutinger vrlo je rano prepoznao nevjerodostojnost Trithemiusove franačke povijesti i otvoreno je kritizirao njezine konstrukcije. Među učenjacima povezanim s Maksimilijanovim dvorom također nije vladalo potpuno suglasje o tome kako valja oblikovati habsburšku genealogiju, pa su Trithemiusove tvrdnje postale predmetom ozbiljnih sporova. Ali njegov je rukopis već bio tiskan, franački su kraljevi dobili imena, a Hunibald je stupio u učenu književnost s autoritetom čovjeka koji je, navodno, prije više od tisuću godina zapisao podatke nepoznate svim kasnijim povjesničarima. To je u razdoblju velike gladi za drevnim izvorima bilo dovoljno da njegova kronika započne vlastiti život. Prevodi su se pojavljivali na njemačkom, novi su autori preuzimali podatke, pojedine su se genealogije oslanjale na Trithemiusovu kronologiju, a izmišljeni Hunibald postupno je postajao toliko ugledan da su ga, kao što smo vidjeli na početku ove pripovijesti, potkraj šesnaestoga stoljeća njemački kneževi tražili po stvarnim knjižnicama. U tome je možda najveća ironija svih povijesnih krivotvorina: jednom kada izmišljeni izvor uđe u učenost, njegova se vjerodostojnost više ne temelji samo na čovjeku koji ga je proizveo, nego i na svim onim ozbiljnim ljudima koji su ga poslije citirali.
Ali Trithemiusova intelektualna pustolovina tu ne završava. Uostalom, bilo bi nepravedno svesti čovjeka takvih interesa na nekoliko izmišljenih franačkih kroničara, osobito zato što je u istome razdoblju napisao i jedno neobično djelo koje ga povezuje s mnogo starijom tradicijom razmišljanja o vremenu, planetima i duhovnim inteligencijama. Godine 1508. sastavio je spis De septem secundeis, posvećen caru Maksimilijanu, u kojemu je izložio nauk o sedam drugotnih uzroka, odnosno inteligencija koje nakon Boga upravljaju nebeskim sferama i zemaljskim svijetom. Djelo je bilo razmjerno kratko, ali je njegova ambicija bila golema. Polazilo je od tvrdnje da svjetska povijest nije tek nepregledan slijed događaja, nego da se odvija u pravilnim razdobljima kojima upravljaju određene nadljudske inteligencije, povezane sa sedam tradicionalnih planeta. Svaka od njih vlada svijetom 354 godine i četiri mjeseca, nakon čega se vlast predaje sljedećoj, sve dok se ne dovrši čitav niz i ciklus ponovno ne započne. Na taj je način čovječanstvo dobilo nešto što bi se moglo nazvati nebeskim upravnim sustavom, u kojemu vrijeme nije bilo prepušteno samo zemaljskim vladarima, njihovim ratovima, zakonima i nesrećama, nego je svako razdoblje imalo i odgovarajućega duhovnog upravitelja.
Prvi je među njima Orifiel, inteligencija Saturna, pod čijom je vlašću, prema Trithemiusovu prikazu, ljudski rod živio grubim i gotovo životinjskim životom, još bez razvijenih oblika društvene organizacije. Nakon njega dolazi Anael, inteligencija Venere, koja donosi gradnju nastambi, razvoj obrta, odijevanja, umjetnosti i sve veću sklonost tjelesnim užicima. Slijedi Zachariel, inteligencija Jupitera, s pojavom složenijih odnosa vlasti i društvenoga poretka, a zatim Raphael, povezan s Merkurom, za čije se vladavine razvijaju pismo, trgovina, plovidba i različite vještine. Peti je Samael, inteligencija Marsa, čije epohe obilježavaju ratovi, politički prevrati i promjene zakona, nakon njega dolazi Gabriel, inteligencija Mjeseca, a potom Michael, inteligencija Sunca. Svaki od tih upravitelja ostavlja vlastiti pečat na povijesti, a kada se nakon sedam razdoblja niz ponovno vrati Orifielu, započinje novi krug, u kojemu se iste duhovne sile očituju u drukčijim povijesnim okolnostima. Trithemius je takvom kronologijom pokušao uskladiti biblijsku povijest, antičke predaje, planetarnu simboliku i smjene velikih svjetskih epoha, pa se u njegovu prikazu uz nebeske inteligencije pojavljuju Noa, Nimrod, egipatski vladari, biblijski proroci, osnivanje Rima i drugi događaji koji su trebali pokazati kako se povijesne promjene mogu povezati s pravilnom izmjenom duhovnih uprava.
Zanimljivo je da naš opat u uvodu toga spisa pokazuje znatno više opreza nego u svojoj povijesti Franaka. Obraćajući se caru, izričito navodi da izlaže mišljenje mnogih drevnih i učenih pisaca, među kojima spominje Petra iz Abana, ali da ga sam ne želi bezuvjetno potvrđivati, nego ga samo prenijeti. Ta je ograda važna, jer nam omogućuje razlikovati dvije vrlo različite vrste njegova intelektualnog rada. Kada se poziva na Hunibalda, tvrdi da je riječ o stvarnom povjesničaru i rukopisu koji je imao priliku proučavati, premda su obojica nastali njegovom imaginacijom. Kada, međutim, piše o sedam duhovnih upravitelja vremena, izlaže jednu tradicionalnu kozmološku doktrinu, čija se istinitost ne može dokazivati ili osporavati istim postupcima kojima se provjerava postojanje srednjovjekovnoga rukopisa. U prvome slučaju imamo historiografsku krivotvorinu, a u drugome metafizičko-astrološki nauk koji pripada povijesti religijskih i filozofskih ideja. Bilo bi, dakle, jednako pogrešno Trithemiusovu kronokraciju svesti na običnu izmišljotinu kao i njegove izmišljene franačke kroničare opravdavati time što je renesansni čovjek drukčije razumio odnos povijesti i duhovnoga svijeta.
Ipak, ne može se previdjeti koliko se u tim različitim djelima očituje ista intelektualna strast. Trithemius je želio da povijest bude uređena, razumljiva i smislena, da stoljeća imaju vlastitu unutarnju logiku i da se iza prividne slučajnosti događaja može otkriti određeni red. U svojim je franačkim kronikama taj red uspostavljao nizovima kraljeva, ratova i rodoslovlja, a u nauku o sedam inteligencija povezivao ga je s duhovnim uzrocima koji upravljaju velikim svjetskim razdobljima. Čovjek koji je znao izmisliti devet stoljeća franačke kraljevske povijesti nije, dakle, bio zadovoljan ni time da vrijeme samo prolazi. Morao je razumjeti i njegovu unutarnju upravu. U tome je možda najzanimljivija veza između njegova povijesnog i ezoterijskog rada: oba proizlaze iz potrebe da se povijest ne promatra kao beskrajno gomilanje nepovezanih događaja, nego kao cjelina u kojoj svako razdoblje ima svoje mjesto, svoj smisao i svoj odnos prema prethodnome i budućemu. Jedino je razlika u tome što se, kada je riječ o franačkim kraljevima, taj smisao mogao vrlo praktično proizvesti, dok je u slučaju nebeskih upravitelja vremena valjalo posegnuti za mnogo starijom predajom o kozmičkim inteligencijama.
Ta će predaja poslije nastaviti vlastiti život, sve do kasnijih ezoterijskih i antropozofskih sustava, u kojima se ponovno pojavljuju Michael, Gabriel i drugi duhovni upravitelji epoha. Ali Trithemiusova zamisao ne smije se preuranjeno poistovjećivati s kasnijim učenjima o razvoju ljudske svijesti. On nije jednostavno tvrdio da različita povijesna razdoblja predstavljaju različite mogućnosti čovjekova duhovnog razvoja, nego da njima doista upravljaju određene inteligencije čija se vlast očituje u zemaljskim zbivanjima. To je znatno snažnija tvrdnja, jer pretpostavlja postojanje i djelovanje nadljudskih uzroka povijesti. U tome se nauk o kronokratorima razlikuje od filozofske zamisli duhovne povijesti, premda se te dvije ideje u kasnijim tradicijama često isprepleću. Za našega je opata, međutim, bila važna upravo mogućnost da se zemaljska kronologija uskladi s nebeskim redom, da se povijesne promjene mogu čitati kao posljedice djelovanja duhovnih uprava i da svijet, unatoč svim svojim ratovima, nesrećama i ljudskim slabostima, ne ostane bez određenoga metafizičkog rasporeda.
Trithemius je posljednje godine života proveo u Würzburgu, nastavljajući pisati povijesna, teološka i bibliografska djela, premda nikada više nije uspio obnoviti onu veličanstvenu knjižnicu koju je ostavio u Sponheimu. Umro je 13. prosinca 1516., u pedeset četvrtoj godini, ostavivši iza sebe izvanredno opsežan opus i ugled koji se još stoljećima neće moći jednostavno svesti ni na učenost ni na opsjenarstvo. Jedni su ga slavili kao obnovitelja benediktinskoga redovništva, drugi kao začetnika moderne bibliografije i kriptografije, treći su ga smatrali sumnjivim poznavateljem magije, a četvrti nepouzdanim povjesničarom koji je svoje izvore prilagođavao vlastitim konstrukcijama. Njegova Steganographia, koja je dugo kružila u rukopisima prije prvoga tiskanog izdanja 1606., nastavila je izazivati rasprave o granicama kriptografije i magije, a njegova se historiografska djela još stoljećima prepisivala, tiskala i citirala, premda su se među učenjacima sve ozbiljnije pojavljivale sumnje u vjerodostojnost pojedinih izvora. Bilo je u tome nečega gotovo pravednog. Čovjek koji je cijeli život posvetio očuvanju knjiga i otkrivanju izgubljenih rukopisa naposljetku je i sam postao predmetom velikoga bibliografskog istraživanja, u kojemu je trebalo odvojiti ono što je doista pronašao od onoga što je bio dovoljno darovit da izmisli.
Uostalom, njegova stvarna učenost i danas ostaje izvan sumnje. Ne treba mu oduzimati zasluge za stvaranje sponheimske knjižnice, za obnovu samostanskoga života, za bibliografske radove koji su nadživjeli svoje vrijeme niti za iznimno zanimljive pokušaje razvoja tajnoga pisanja. Upravo je zato njegova sklonost historiografskim krivotvorinama toliko neobična. Kod običnoga se prevaranta možemo zadovoljiti objašnjenjem da je želio novac, ugled ili položaj, ali Trithemius je već posjedovao ugled koji mu je njegova učenost zasluženo osigurala. Nije mu bilo potrebno izmišljati franačke kraljeve kako bi postao važan čovjek, kao što ni našemu Ohmućeviću nije bilo potrebno izmišljati bosanske velikaše da bi postao stvaran pomorski zapovjednik. Obojica su već imali vlastite zasluge. Ali obojica su živjela u svijetu u kojemu sadašnja veličina, ma koliko bila stvarna, nije bila sasvim potpuna ako nije mogla pokazati dovoljno slavnu prošlost. A naš je opat, za razliku od slanskoga admirala, raspolagao još jednom velikom prednošću: nije morao izmišljati samo pretke, nego je mogao izmisliti i povjesničara koji će ih učiniti vjerodostojnima.
Možda je upravo zato najljepši završetak njegove priče onaj kojim smo je započeli. Gotovo osamdeset godina nakon njegove smrti, kada su se po Europi već širile nove knjige, nove vjerske podjele i nova povijesna istraživanja, jedan je njemački knez zamolio drugoga da mu posudi Hunibaldovu kroniku. Vojvoda je naložio da se knjižnica pretraži, njegov je službenik uredno pregledao police i kataloge, a zatim je, pomalo nelagodno, morao priznati da traženoga rukopisa nema. Nije znao da sudjeluje u posljednjem činu jedne velike renesansne mistifikacije. Negdje u prošlosti, u opatovoj radnoj sobi, Hunibald je već bio obavio sve što se od njega tražilo. Napisao je povijest Franaka, osigurao joj drevno podrijetlo, pribavio europskim vladarskim kućama dovoljno uglednih predaka i potom se povukao među one povjesničare čija se djela više ne mogu pronaći.
Jedino što mu nikada nije uspjelo bilo je da se rodi.
A to, priznajmo, za povjesničara koji je uspješno opisao gotovo tisuću godina franačke prošlosti nije osobito velika biografska manjkavost.
Povijesna podloga i izvori
Za biografiju Trithemiusa temeljna su istraživanja Klausa Arnolda, osobito Johannes Trithemius (1462–1516), kao i njegovi radovi o Trithemiusovoj historiografiji, knjižnicama i odnosima s njemačkim humanistima. Za neposrednu provjeru kronologije, samostanskoga djelovanja i bibliografskih podataka važna su njegova vlastita djela Liber de scriptoribus ecclesiasticis (1494.), Catalogus illustrium virorum Germaniae (1495.) i samostanske kronike nastajale tijekom posljednjih desetljeća njegova života.
Za pitanje izmišljenoga kroničara Hunibalda osobito je važna studija Walthera Ludwiga, „Ein erfinderischer Historiker: Johannes Trithemius und die Genealogie der Habsburger-Vorfahren”, Wiener Studien, 136 (2023.), str. 223–296. Ludwig podrobno prikazuje Trithemiusovu franačku kronologiju, njezinu vezu s genealogijskim ambicijama cara Maksimilijana I. i postupak nastanka Hunibaldove fikcije. U kritičkoj bazi Geschichtsquellen des deutschen Mittelalters Trithemiusova povijest Franaka izričito se označava kao pretežno izmišljena, a njezine se dvije verzije datiraju u 1514. godinu, prije prvoga tiskanog izdanja iz 1515.
Epizoda s traženjem Hunibaldova rukopisa 1592. temelji se na arhivski dokumentiranoj korespondenciji falčkoga grofa Johanna i württemberškoga vojvode Ludwiga te izvješću Oswalda Gabelkovera od 21. veljače 1592. Posebno je važan i Trithemiusov dopis caru Maksimilijanu od 21. travnja 1513., u kojemu spominje Hunibaldov navodni rukopis u osamnaest knjiga, izvatke i podatke koje je zadržao u pamćenju.
Za nauk o sedam duhovnih upravitelja vremena primarni je izvor Trithemiusov De septem secundeis (1508.), osobito njegova uvodna metodološka ograda. O odnosu kriptografije, magijske teologije i anđeoske simbolike važna je studija Noela L. Branna, Trithemius and Magical Theology: A Chapter in the Controversy over Occult Studies in Early Modern Europe (1999.). Trithemiusovo autorstvo izmišljene franačke kronike valja strogo razlikovati od njegova izlaganja starijega nauka o planetarnim inteligencijama, koji pripada povijesti religijskih i kozmoloških ideja, a ne istovrsnoj historiografskoj krivotvorini.