
Neki dan večerao sam u uzoritom društvu mahom Dalmatinaca, što je dovoljna preporuka dobrom raspoloženju, i od briljantnog Joška Belamarića čuo sam ukratko životnu štoriju Ivana Tomka Mrnavića, ljepoduha sei/settecenta.
Naravno da Belamarić priča tako eruditski živopisno da potom nije moguće ne istražiti dane i poslove našijenca koji je, recimo poput Zanovića, bio i izniman duh i ne manje izniman opsjenar, pak sam usred viroze i dokonosti poduzeo nemali posao. Crtica koja slijedi plod je tog veselog istraživanja.
Ivan Tomko Mrnavić: čovjek koji je sebi izmislio pretke
Ili kako su jedan šibenski kanonik, nekoliko krivotvorenih povelja, car Justinijan i čitava jedna izmišljena plemićka loza osvojili barokni Rim
Postoje ljudi koji naslijede plemstvo, postoje oni koji ga steknu zaslugama, a postoji i Ivan Tomko Mrnavić, koji je zaključio da je najjednostavnije vlastite pretke naprosto izmisliti. I ne samo pretke: ako je već potrebno, može se izmisliti pokoji kralj, prilagoditi kakva dinastija, prepraviti podrijetlo rimskoga cara, pronaći rukopis koji nitko nikada nije vidio i, bude li sreće, sve to dati otisnuti u uglednoj rimskoj tiskari. Tako je barem postupao ovaj neobični Šibenčanin, katolički prelat, književnik, povjesničar, diplomat i jedan od najmaštovitijih proizvođača povijesne legitimnosti koje je hrvatska kulturna povijest ikada imala. U njegovu slučaju teško je odrediti gdje prestaje ambicija, a počinje fantazija; gdje završava historiografija, a započinje fikcija. Sigurno je samo jedno: čovjek je imao toliko raskošnu imaginaciju da bi mu i današnji proizvođači nacionalnih mitologija mogli zavidjeti.
Ivan Tomko Mrnavić rođen je 1580. u Šibeniku, u skromnoj obitelji čiji je otac doselio iz osmanske Bosne. Njegovo podrijetlo nije obećavalo naročito sjajnu društvenu karijeru. Ali dječak je bio iznimno darovit, školovao se u Rimu, studirao filozofiju i teologiju, postao svećenik, kanonik, zatim zagrebački arhiđakon i naposljetku naslovni bosanski biskup. Već u mladosti otkrio je dvije stvari: da mu obrazovanje može otvoriti vrata koja mu podrijetlo zatvara i da se poneka od tih vrata mogu otvoriti još lakše ako se podrijetlo prethodno malo dotjera. U njegovu vremenu, dakako, takvo dotjerivanje nije bilo sasvim neobično. Barokno društvo živjelo je od rodoslovlja, povelja, grbova, posveta, svetačkih predaka i što duljih obiteljskih uspomena. Plemićka genealogija bila je svojevrsna društvena putovnica. Mrnavić je samo pokazao da se, uz dovoljno učenosti i poduzetnosti, putovnica može napisati i ondje gdje putovanja kroz obiteljsku prošlost nikada nije bilo.
Njegov najambiciozniji pothvat odnosio se na vlastitu obitelj. Nije mu bilo dovoljno potjecati iz Bosne, zemlje čija je srednjovjekovna povijest već sama po sebi nudila obilje dramatičnoga materijala. On je poželio potjecati iz velike, drevne, slavne loze povezane s rimskim patricijima, srpskim srednjovjekovnim vladarima, bosanskim velikašima i ugarskim junacima. Tako je na povijesnu pozornicu stupio kralj Vukašin, kojemu je Mrnavić pripisao ulogu svojega uglednog pretka. Prezimenska sličnost Mrnavića i Mrnjavčevića bila je početak, a ne kraj argumentacije. U njegovoj genealogiji među rođacima su se našli i Ivan Hunjadi, Matija Korvin, Skenderbeg, a priča se protezala sve do drevnih rimskih rodova. Drugim riječima, dok su obični ljudi istraživali tko su im bili djedovi, Mrnavić je istraživao koji bi mu kraljevi najbolje pristajali kao djedovi.
Naravno, svaki ozbiljan rodoslov zahtijeva dokumente. Naš ih je junak također imao. Pojavile su se srednjovjekovne povelje bosanskih i ugarskih vladara, kojima se navodnim pripadnicima njegove obitelji potvrđuju posjedi, zasluge i povlastice. Povijesna je kritika te isprave prepoznala kao krivotvorine. Posebno je dražestan detalj da su neke predstavljene kao prijevodi sa slavenskoga na latinski, ovjereni u splitskom kaptolu. Na taj je način nepostojeća prošlost dobila posve pristojnu administrativnu odjeću. Mrnavić je, očito, vrlo dobro razumio jednu trajnu slabost civilizacije: kad se fantazija napiše na pergamentu, prevede na latinski, potvrdi pečatom i uredno uveže, odjednom počinje nalikovati povijesnoj istini. Njegova knjiga Indicia vetustatis et nobilitatis familiae Marciae vulgo Marnavitiae, objavljena u Rimu 1632., bila je gotovo završni čin te veličanstvene operacije samopromaknuća. Svojim je dokazima uspio pridobiti i ugled koji je nadilazio književnu publiku: rimski mu je Senat 1631. podijelio počasno građanstvo.
Ali što vrijedi plemić bez grba? Mrnavić je i tome doskočio. Daniel Premerl u izvrsnoj studiji pokazuje kako je njegov grb nastao preuzimanjem i prilagodbom heraldičkih motiva iz Orbinijeve povijesti Slavena i znamenitoga Korjenić-Neorićeva grbovnika. Križ, orao, četiri kresiva, a poslije i polumjesec sa zvijezdom: sve je bilo tu, brižljivo složeno u dostojanstven simbol izmišljene starine. Grb se pojavljivao na naslovnicama knjiga, pečatima, svečanim koricama rukopisa, pa čak i u kamenu. Ono što danas nazivamo izgradnjom osobnog brenda Mrnavić je početkom sedamnaestoga stoljeća razumio savršeno. Išao je, doduše, korak dalje od suvremenih majstora samopromocije: nije samo proizvodio sliku o sebi nego je proizvodio i nekoliko stoljeća prošlosti koja će tu sliku opravdati.
Najljepše je, međutim, što se stvar nije zaustavila na njemu. Njegova sestra Nedjeljka, benediktinka, također je upotrebljavala obiteljski grb, a Vuk Mrnjavčić od Brezovice i njegov sin Žigmund prihvatili su genealogiju i heraldičku baštinu kojom ih je Mrnavić obogatio. Tako je jedna poduzetna povijesna fikcija počela živjeti vlastitim životom. Izmišljeni preci dobili su nasljednike, a nasljednici su, upotrebljavajući pečate, počeli potvrđivati autentičnost svojih izmišljenih predaka. Gotovo savršen krug povijesne legitimacije. Ponekad je, čini se, dovoljno da se nekoliko ljudi dovoljno dugo ponaša kao da je nešto istina pa da ta istina dobije arhivski fond.
Ipak, sve je to tek skromna obiteljska zabava u usporedbi s njegovim najveličanstvenijim pothvatom: pretvaranjem cara Justinijana u Slavena. Veliki bizantski car, pravni reformator i graditelj Aje Sofije, nije mogao znati kakva ga sudbina čeka u rukama jednoga šibenskog učenjaka tisuću godina nakon smrti. Mrnavić je oko 1619. sastavio latinsku verziju tobožnjega drevnog životopisa Justinijana, pripisanog izvjesnom Bogomilu, odnosno Teofilu, navodnom carevu učitelju. Izvorni tekst, tvrdilo se, potjecao je iz slavenskoga rukopisa sa Svete Gore. Nevolja je bila u tome što takav izvornik nikada nije pronađen, a čitava je konstrukcija obilovala povijesnim i jezičnim anakronizmima.
No kakva je to konstrukcija bila! Justinijan je postao Upravda, otac mu je dobio ime Istok, a majka Biljenica, odnosno Biglenica. Odjednom je bizantska carska obitelj zvučala kao da dolazi iz slavenske predaje. I što je još zanimljivije, priča je bila dovoljno uvjerljivo predstavljena da je preuzmu ozbiljni europski učenjaci. Kada je vatikanski knjižničar Nicolaus Alemannus 1623. objavio Prokopijevu Tajnu povijest, poslužio se tim tobožnjim Teofilovim svjedočanstvom. Tako je Mrnavićeva izmišljotina ušla u učenu europsku književnost, odakle ju je trebalo desetljećima, zapravo stoljećima, mukotrpno istjerivati. James Bryce, Vatroslav Jagić, Ferdo Šišić i drugi istraživači postupno su razotkrivali njezino podrijetlo. Malo je naših autora koji su s toliko uspjeha uspjeli prevariti toliko ozbiljnih ljudi. Treba priznati: ako je već riječ o povijesnoj nepodopštini, ovo je pothvat međunarodnih razmjera.
Sličnu je sudbinu imao i glasoviti psaltir Nikole Rabljanina, navodno prepisan 1222. godine, koji je trebao poduprijeti starinu glagoljske pismenosti i predaju o svetom Jeronimu kao njezinu začetniku. Vatroslav Jagić početkom dvadesetoga stoljeća pokazao je da je riječ o krivotvorini i odgovornost pripisao Mrnaviću. Novija istraživanja Ivana Botice i Milana Mihaljevića potvrđuju ozbiljne razloge za odbacivanje autentičnosti psaltira, ali otvaraju nijansiranije pitanje njegove izrade i mogućega sudjelovanja drugih osoba, osobito Rafaela Levakovića. Mrnavić, dakle, ne mora biti osobno zaslužan za svaki potez pera u toj operaciji. No povijesni smisao pothvata ostaje fascinantan: dokazati da slavensko bogoslužje nije strano rimskoj tradiciji, nego da ima najdublje, gotovo apostolske korijene. Nije teško u tome prepoznati i nešto plemenito. On nije izmišljao samo radi vlastita probitka. Izmišljao je i zato da bi svojem jeziku i svojoj crkvenoj tradiciji pribavio dostojanstvo koje im, smatrao je, pripada.
Njegova velikodušnost prema prošlosti nije se ograničavala na careve i vlastitu obitelj. Mrnavić je čitav Ilirik pretvarao u veliku pozornicu svetaca, vladara, mučenika i apostolskih tradicija. Rimski papa Gaj, salonitanski mučenici, ranokršćanski svjedoci, antički carevi, srednjovjekovni junaci — svi su se oni našli u jednoj raskošnoj povijesti zemlje koju je želio vidjeti kao drevnu i slavnu kršćansku domovinu. Povremeno mu pritom nije smetala ni poneka konfesionalna nezgoda. U njegovu prikazu života svetoga Save pravoslavna crkvena stvarnost srednjega vijeka dobivala je obilježja prikladnija katoličkoj apologetici. Povijest se, reklo bi se, morala ponašati pristojno prema programu svojega pisca. Ako izvori nisu bili dovoljno susretljivi, to još nije bio razlog da se odustane od povijesne ljepote.
Na ovom mjestu valja spomenuti i najpoznatiju optužbu protiv Mrnavića, onu za plagiranje životopisa Petra Berislavića, koji je objavio 1620. godine. Alberto Fortis u osamnaestom ga je stoljeću optužio da je prisvojio rukopis Antuna Vrančića. Ta je optužba potom postala gotovo neupitna činjenica hrvatske književne historiografije. Ali tu nas čeka prekrasan obrat: navodni Vrančićev izvornik nikada nije pouzdano identificiran, a Miroslav Palameta u novijem je opsežnom istraživanju ozbiljno osporio čitavu optužbu. Štoviše, upozorio je na moguće Fortisovo nepošteno postupanje s tuđim tekstom. Tako se naš šibenski pustolov, poslije stoljeća gotovo univerzalne osude, iznenada pojavio u ulozi mogućega oštećenika. U toj je priči naročito dražesno što je čovjek koji je doista izmišljao rodoslovlja možda bio nepravedno optužen za književnu krađu. Povijest ponekad ima osjećaj za komediju kakav nijedan pisac ne može nadmašiti.
A sada ono najvažnije: Mrnavić nipošto nije bio sitni provincijski varalica koji je svoje priče prodavao lakovjernim susjedima. Bio je ugledan čovjek u Rimu, blizak visokim crkvenim krugovima, suradnik Kongregacije za širenje vjere, višekratni predsjednik ilirske Kongregacije sv. Jeronima, autor knjiga koje su izlazile kod najboljih tiskara njegova doba. Kardinal Giulio Sacchetti angažirao ga je na ikonografskom programu svoje vile u Castel Fusanu, gdje je na uređenju galerije radio i Pietro da Cortona. Kardinal Francesco Barberini, nećak Urbana VIII., na njegov je poticaj zagrebačkoj katedrali darovao izniman srebrni i pozlaćeni relikvijar svetoga Stjepana kralja, povezan s najvišim dosezima rimskoga baroka. Mrnavić je stekao i čast malteškoga viteza. Dakle, nije riječ o kakvu opskurnom prepisivaču koji je u polumraku samostanske knjižnice maštao o plemićkim naslovima. Riječ je o čovjeku koji se kretao među papama, kardinalima, učenjacima, umjetnicima i dostojanstvenicima, i koji je svoju intelektualnu darovitost znao pretvoriti u stvaran društveni utjecaj.
Upravo tu njegova priča postaje zanimljivija od obične zbirke krivotvorina. Mrnavić je imao i ozbiljnu političku zamisao. U vremenu osmanske vlasti nad velikim dijelom jugoistočne Europe, njegov Ilirik nije bio tek predmet nostalgična sjećanja. Bio je projekt buduće kršćanske obnove. U jednoj od svojih političkih koncepcija predviđao je oslobođenje balkanskih zemalja djelovanjem velikih katoličkih sila: caru bi pripale Hrvatska i Ugarska, španjolskom kralju Albanija, a papi Bosna. Bosnu je smatrao povijesnom jezgrom zamišljenoga Ilirika, nasljednicom starijih kraljevstava i ishodištem budućega poretka. Njegovo falsificiranje prošlosti stoga nije uvijek bilo samodostatna taština. Ono je bilo dio zamišljanja budućnosti. Da bi zemlja mogla polagati pravo na veliko mjesto u novoj Europi, morala je najprije imati veliku prošlost. A ako je nije imala dovoljno, Mrnavić je bio spreman priskočiti u pomoć.
Ne treba, dakako, njegov postupak olako opravdavati. Krivotvorena povelja ostaje krivotvorena povelja, a izmišljena genealogija izmišljena genealogija. Ali jednako bi pogrešno bilo toga čovjeka mjeriti isključivo pravilima današnje povijesne znanosti, bez razumijevanja retoričke, religijske i političke kulture ranoga novog vijeka. U svijetu u kojemu je plemstvo značilo društvenu vjerodostojnost, starina pravo, a svetačka baština duhovni autoritet, povijest nije bila samo istraživanje onoga što se dogodilo. Bila je i golemi rezervoar legitimnosti. Mrnavić je u njemu zahvaćao objema rukama. Nije, naravno, bio jedini. Fantastične genealogije, apokrifni grbovnici i izmišljena antička podrijetla nastajali su diljem Europe. Razlika je možda u tome što je on taj posao obavljao s gotovo veselom neumjerenošću. Ondje gdje bi skromniji rodoslovac pronašao jednoga plemićkog pretka, Mrnavić bi pronašao čitavu dinastiju, a usput pridodao i pokojega rimskog cara.
Posebnu nježnost izaziva njegov portret iz 1632. godine. Gleda nas ozbiljan, bradat, gotovo asketski čovjek, odlučna pogleda, bez naročite raskoši u odjeći. Nad njim stoji znamenita biblijska rečenica: Non nobis, Domine, non nobis, sed nomini tuo da gloriam — Ne nama, Gospodine, ne nama, nego svojemu imenu daj slavu. Teško je zamisliti ljepši barokni paradoks. Čovjek koji je toliko truda uložio u vlastitu slavu, vlastitu genealogiju, vlastiti grb i vlastito plemstvo, nad vlastitim je portretom dao ispisati da slava ne pripada njemu. A možda u tome i nema tako velike proturječnosti. Možda je uistinu vjerovao da veličanjem sebe veliča i svoju zemlju, svoj narod, svoj jezik i svoju Crkvu. Barok je mogao pomiriti stvari koje bi naš racionalniji svijet držao nepomirljivima: osobnu ambiciju i religijsku poniznost, političku proračunatost i iskreno rodoljublje, učenost i najnevjerojatniju fantaziju.
Ivan Tomko Mrnavić umro je 1637. godine. Iza njega ostali su spisi, grbovi, književna djela, povijesne zablude, nekoliko neobično dugovječnih izmišljotina i jedna stvarna kulturna ostavština. O njemu su učenjaci napisali mnogo strogih riječi. Nazivali su ga krivotvoriteljem, fantastom, pustolovom, učenim obmanjivačem. I svaka od tih oznaka ima ponešto opravdanja. Ali svaka je pojedinačno siromašnija od čovjeka kojega pokušava opisati.
Jer treba ipak imati stanovita razumijevanja za jednoga siromašnog šibenskog dječaka koji je stigao u Rim i zaključio da mu svijet, doduše, nije dao dovoljno slavnih predaka, ali mu je dao dovoljno pameti da taj nedostatak sam otkloni. I koji je pritom toliko želio da njegova domovina bude velika, drevna, slavna i kršćanska da joj je, zatreba li, bio spreman pokloniti još nekoliko careva, kraljeva i svetaca.
Možda zato o Mrnaviću ne treba pisati samo s negodovanjem povjesničara koji je otkrio krivotvorinu, nego i s osmijehom čitatelja koji je otkrio izvanredan roman.
Jer Ivan Tomko Mrnavić nije samo izmišljao prošlost. On je izmišljao prošlost dovoljno veličanstvenu da bi iz nje jednoga dana mogla nastati budućnost.