Giorgio Agamben: O turizmu i prapovijesti

1.

Ljudi i turisti

Riječ turist pojavljuje se prvi put u talijanskom jeziku 1837. godine (a turizam tek 1907). Etimologija je jasna: tour (grand tour) je obrazovno putovanje koje europski aristokrati i intelektualci poduzimaju počam od 18. stoljeća, nadasve u Italiju, kako bi upoznali njezinu povijest umjetnosti, načine života i kulturu. Kao što to često bude, ono što je u početku bilo svojstveno eliti, s vremenom se transformiralo u masovni fenomen.

Znakovito je da su njegova pretpovijest bila hodočašća na koja su vjernici kretali kako bi posjetili sveta mjesta svoje religije: i turisti su, poput hodočasnika, peregrini, odnosno, prema značenju tog latinskog termina, stranci na zemlji. Turizam je znamenje epohalne promjene u odnosu između ljudi i zemlje koju ljudi nastanjuju: gdje god se nahodili, oni su extranei, oni su izvana (extra), prije svega u samom gradu u kojem žive. Savršeno se spominjem osupnutosti s kojom sam, prije mnogo godišta dok sam živio u Veneciji, shvatio da više nije moguće razlikovati Venecijance od turista.

No nije se promijenio samo odnos građana prema njihovu gradu; promijenio se, ujedno, i sam grad: ljudi su postali turistima, to jest strancima, upravo u onoj mjeri u kojoj je extranea i peregrina sada zemlja koju nastanjuju (ili, bolje, koju su negda nastanjivali). Čitate li, kao što se meni dogodilo ovih dana, izvanredan opis što ga Joseph Roth pruža o Marseilleu u jesen 1925. godine [u knjizi Bijeli gradovi, prim. prev. M.K.] – s njegovim gustim i pustolovnim uličicama gdje su na površini od nekoliko kilometara živjele zbijene sve povijesne epohe i nitko nije bio stranac, teško se oteti gorkoj, neumoljivoj konstataciji da gradovi danas više ne postoje: turizam ih je mogao uništiti jer su oni već prije toga prestali biti živi. Overtourism (prekomjerni turizam) ne dolazi izvana, on je započeo unutar nas, unutar naših domaćih rajona i kvartova koje više nismo kadri nastavati. Nastavati [abitare] je intenzivni oblik glagola držati, imati, nositi, posjedovati (habeo) i označuje određeni način obitavanja [dimorare] i življenja, nošenja odijela [abiti] i posjedovanja običaja [abitudini]. A ako ethos na grčkom označuje običajno obitavanje [dimora abituale], onda je nastavanje [abitazione] iskonski oblik etike. To što smo postali turistima, što smo izgubili sposobnost nastavanja, što smo posvuda hodočasnici i stranci, obvezuje nas da iznovice

zamislimo jednu moguću etiku, da od vrha do dna ponovno iznađemo sposobnost nastavanja. Zadaća koja zacijelo nije laka, ali koja nam možda nudi jedini put za izlazak iz turizma, kako bismo našu zemlju i naše gradove iznova učinili nastanjivim.

2.

Neolitički konzervativac

Paul Goodman, jedan od najradikalnijih anarhističkih mislilaca dvadesetog stoljeća, jednom je sebe definirao kao „neolitičkog konzervativca“. A Ivan Illich, koji je smatrao da jednom nogom stoji u katoličkoj tradiciji, a drugom u glibu svojega vremena, govorio je da je njegova ortodoksija toliko drevna i cjelovita da se ispostavlja revolucionarnom. To znači da je za razumijevanje i eventualno raščinjanje povijesnog vremena u kojem živimo potrebno jednom nogom stajati u prapovijesti. Takav položaj na pragu ili na granici između dviju nesumjerljivih epoha upravo je ono za što se naše vrijeme pokazuje nesposobnim. Ne samo da ono misli u samo jednoj dimenziji, nego je izgubilo svaki odnos s vlastitom prošlošću, bez koje je svaki pristup sadašnjosti nemoguć. Zbog toga može motriti samo u budućnost, koja zapravo nije ništa drugo do posljedica prošlosti o kojoj je ono potpunoma neobaviješteno i koja ga svojim nitima pokreće kano marionetu. Samo onaj tko čvrsto stoji na objema nogama između prošlosti i sadašnjosti može se razračunati s oboma i ne biti njima neosviješteno određen. Samo neolitički konzervativac može biti dostatno revolucionaran da otvori novi prostor mišljenju i djelovanju.

(2026)

S talijanskog preveo Mario Kopić