
Foto: Il fatto Quoitidiano
20. novembra 2026, u Italiji je generalni štrajk.
Nisam novinar (dakle, nisam od rase – izuzecima svaka čast – sveznajućih posvuda i u svakom momentu, zagovornicima demokratije i sloboda kako i kad im se hoće, sposobnicima svoje vrste da se nagrađuju među sobom i hvale istomišljenike u svim medijskim salonima, diskutuju o svim temama – od Rubikove kocke do Trampove kape i Putinove dače).
Nisam od te rase, samo skromno javljam: danas je u Italiji generalni štrajk. Javljam i o sumnji moje malenkosti da bi tog štrajka, u organizaciji CGIL, nekad posve crvenog a već dugo tek blijedocrvenkastog sindikata, uopšte bilo da baš za danas Youth Stike Coalition, savez od preko pedeset evropskih organizacija mladih nije najavio svoj protest širom Starog kontinenta. Dugo je pripreman, dugo osmišljavan, a CGIL očito nije mogao izbjeći da se ne pridruži. Eto, samo skromno javljam i da su čak i korporativni mediji, da ih otrcano ne pominjem iznova (La Repubblica, npr.), koji već petu godinu propagiraju, manje ili više
otvoreno, briselsku ratnu orijentaciju, objavili razloge protesta mladih. Istina, cijeli jedan šaroliki skup regionalnih dnevnika (to su djeca korporativaca, koji su njihovi vlasnici) ističe u prvi plan protest protiv skupoće i nesnosivo skupih energenata.
“Borimo se za našu budućnost, a ne za vaše ratove”. To je, ujedno, i glavni zahtjev mladih od Rima i Milana, do Berlina, Madrida, Pariza…, nakon kojeg slijede abolicija regrutacije i obaveznog služenja vojnog roka, solidarnost sa potlačenima u svijetu, socijalna i klimatska pravda, transformacija političkog sistema koji je dao priliku krajnjoj desnici.
Dominantni slogan koji danas dominira na transparentima u rukama mladih ljudi nije običan. Jednostavno, nikad nije obično ono što dotiče suštinsko. U tom esencijalno je i pitanje: Rat ili Obrazovanje? Ni jednog ni drugog nema bez materijalnih sredstava, onih istih koja ne pripadaju samo elitama.
Neće da ginu. Neće da budu ratni invalidi. Ne žele rat već budućnost.
Da, informisani su o palima na Istočnom frontu. Ne žele ni da se zamisle tamo. Dobro znaju da kad “pukne” (što Elita sve manje skriveno priželjkuje), nema levo-desno (kako je govorio jedan moj prijatelj, dobar čovek), već šljem (koji je i kaciga) i šmajser, pardon: daljinski za dronove ili dezerterstvo. Ovo potonje – gdje?
Za kraj, podsjećanje na jedan detalj iz Pasternakove romansirane autobiografije Zaštitna povelja (Slovo ljubve, Beograd 1978, preveo: Nikola Nikolić). U desetom poglavlju trećeg dijela (ili: o Majakovskom) Pasternak opisuje pozadinsko stanje u Rusiji početkom Velikog rata, o kompozicijama vagona koje su danonoćno, “užurbano, s pesmama izvozile velike partije svežeg izvornog stanovništva, u zamenu za oštećeno, koje se vraćalo sanitetskim vozovima”. Pasternak je namjeravao da se dobrovoljno prijavi u vojsku. Od te namjere ga je odvratio sin Lava Šestova, “lepotan zastavnik”, koji mu je “s treznom realnošću ispričao o frontu, skrenuvši mi pažnju na to da ću tamo naići na sve suprotno od onoga što sam mislio da nađem”.
Pasternak piše da je lepotan-zastavnik pao na frontu ubrzo po povratku sa tog odsustva.
A mladost Italije i Evrope danas govori jasnim, lakonskim riječima.
Da ponovim:
Neće da ginu. Neće da budu ratni invalidi. Ne žele rat već budućnost.