Piše: Zlatko Križan, fotografija: Pero Kvesić

Neki dan ujutro prolazio Tomašićevom i Martićevom. Sunce, terase s tek pokojim gostom, jutarnje lepršave zaposlene žene lebde nad trotoarom. Mlado proljeće. Pomislim kako je ponedjeljak dan kad ću sjesti na jednu, terasu, i u miru popiti jutarnju kavu listajuć novine bez želje vidjeti ijedan detalj sadržaja. Sublimacija mira okićena proljepotom.

Došao ponedjeljak, sjetim se kako sam Uvod u Peru K. obećao susjedi iz dvorišta Vlaške pa knjigu pod ruku i na tu u mislima već ispijanu jutarnju zen-kavu. Sjednem na terasu na spoju Lopašićeve i Tomašićeve, naručim kratku kavu, iz džepova izvadim upaljač, cigarete i knjigu pa krenem nasumce okretati stranice. Zastanem na jednoj pred sam kraj i sjetim se kako sam popušio Perinu foru s posljednjim reizdanjem knjige. Kao, tko je ne kupi do 10. svibnja, neće ni moći jer će sve preostale primjerke izdanja javno pred Booksom spaliti. Pomislio da što mora bit u glavi koja je spremna knjigu, pa makar i svoju, paliti, a onda se sjetim jedne neviđene gomile papira pa prihvatim to kao mogućnost i za svaki slučaj odem u Booksu i kupim Uvod.

Prođe taj datum, prođe i mjesec, već sam zaboravio na paljenje, kadli vidim knjigu na policama knjižare. Nije ti fora Pero. Zapravo, nije mi leglo to što sam popušio marketinški trik pa krenem zapaliti cigaretu, a upaljač obeskremenjen. Podignem pogled prema šanku. Šankerica na elektronskom nikotinu. Osvrnem se po terasi, a oko mene četvero-petero jutarnjih kavopija. Po stolovima novina, šećera, šalica i čaša. Nigdje vatre. O, bemti takvu prvu proljetnu terasnu kavu.

Okrenem na onu priču u knjizi pa polako kao da je nikad nisam čitao.