Pa iako su rezerve prema njemu i dalje vidljive (naročito u hrvatskom rukovodstvu, jasna stvar), nova ga vlast prima bez kritike te u skladu s Titovim direktivama nitko više ni ne pokušava uskrsnuti predratnu diskusiju oko sukoba na ljevici.

Iako je većina članova hrvatskog partijskog rukovodstva još uvijek protiv njega, širok i slobodan put njegovoj drami “Gospoda Glembajevi” na scene širom zemlje, u prosincu 1945. utire književnik Šime Vučetić. On je u to vrijeme zaposlen kao dramaturg u splitskom kazalištu, a s tekstom u “Slobodnoj Dalmaciji” uoči splitske premijere te drame ustvrđuje da je ona, usprkos tome što Krleža nije „jače iznio otpor narodnih slojeva“, u stvari najbolja „kritičko-realistička knjiga o gornjoj klasi u Hrvatskoj, upravo u Zagrebu, u kojem je ta klasa na najvišem, upravo najstrašnijem stepenu razvijala svoju zločinačku aktivnost i zastavu, razvivši je kasnije putem plemstva, Glembaja ili klera do Poglavnika, Glinske crkve i Jasenovca”.

Zagrebačka je premijera sada bila pitanje dana te je, uz mnoštvo produkcijskih poteškoća slavodobitno i održana 17. X. 1946., ali bez prisustva autora. On je i dalje u Beogradu gdje priprema skori osnivački Kongres Saveza književnika Jugoslavije, ali mu Bela redovito šalje dojmove s proba i fotografije iz predstave („vrati ove slike kad se i Ti vratiš“).