Nikad toliko knjiga o melankoliji kao u to doba. (Ja sam imao jednu u nacrtu, ali sam, za razliku od svog prijatelja Dževada Karahasana, od nje odustao. Ne dakako i od melankolije.)

Godine koje su uslijedile vidjele su podjele među nama koje su se, do ’71., produbile do nesnošljivosti. No varaju se oni koji misle da su one došle naknadno. Među nama studentima postojale su i ranije, ali nisu bile tako vidljive.

Sada ću vam podastrijeti dokaz koji ide u red osobnih uspomena. Radi se o jednom razgovoru. Za razgovor su potrebna barem dvojica. Ako je preostao samo jedan svjedok, mora se sadržaj i smisao tog razgovora uzeti s rezervom: svjedok jedan k’o nijedan. Pa dakle, uzmite s rezervom, s obzirom da ja još živim, a moj se sugovornik ubio.

Taj razgovor, koji vam prenosim ne bez stanovitog skanjivanja, ali ga prenosim, ilustrira koliko smo se razlikovali i kako smo različito doživljavali smisao svoje pobune. Sugovornika, njega, na tu temu više ne možete čuti, ali kasniji razvoj događaja govori o tome na što je on već tada mislio. Na što je on jedino mislio.

Izašao sam nakratko iz Sedmice u dvorište Filozofskog u kojoj se, dakako, demonstriralo. Da zapalim. Pušio sam u to doba kao Turčin.

Prestao sam potpuno negdje nakon što sam napisao „Hrvatskog Fausta”. Možda sam tada pojmio da sam svoje popušio.

Dan, lipanj ’68., bio je sunčan, kad s ljudima hodaju i njihove sjene.

Jedna je na me pala: Neki dugonja. Ovlaš sam ga poznavao. Nisam ga viđao na demonstracijama. (To je kao kad pop veli: Ne viđam vas na misi!)

– Koliko?, pita me momak, onako stasit, dakle, s visoka, te nastavi:

– Gledaj, tu zgradu. Kao da je od stakla. Studentski centar sa sjevera: željeznička pruga. Jedan oklopni vlak, sto vojnika i čas posla.

Pomislih, ne znam ima li JNA oklopne vlakove. Uostalom, nasuprot SC-a, gdje je danas Westin hotel, bijaše kasarna. Sigurno je tamo noćilo više od 100 vojnika.

– Kako ćete, dakle, braniti Fakultet i Studentski centar?

– Zašto bismo branili Fakultet i Studentski centar?

Dugi drug prečuo je ovo pitanje, kao što iskusan ratnik, nad kartom u stožeru, odbaci primjedbu nekog zelembača.

– Mi smo se tamo dolje (!), na terenu (!), organizirali. Koliko vam treba pušaka?

Pa ušuti.

Na terenu? Tamo dolje, mislim si ja. Gdje je to?

Tada ništa još nisam znao ni o njegovu ocu, porijeklu, čak ni to što je studirao.

Sjetih se što je Staljin pitao o ocu, ali svetom: Koliko papa ima pušaka?

– Zašto bismo branili institucije? Mi imamo ulicu!

I to je bio kraj razgovora. Jedino je u odlasku još dobacio:

– Onda je vaša stvar izgubljena.

Molim, upamtite ovo: Već godine 68. postojale su stvari naše i one nekoga drugoga. A sve među nama pobunjenim studentima.

On je slijedio svoju stvar. U međuvremenu snimao je filmove. Neke sam vidio. Bilo bi bolje da nije. Na njegovu ratnom putu našla mu se Stara ćuprija mostarska. Da je ikako mogla, možda bi se ona uklonila, poklonila. Budući da to nije mogla, srušena je. Bilo bi bolje da nije.

No Slobodan Praljak je moja generacija. Rado bih i treći put rekao: Bilo bi bolje…. ali to ne bi bila istina.

U njegovom životu, u samoubojstvu u sudnici, imade i tragičnih elemenata. Bilo bi bolje da ih nema. U grčkim tragedijama agiraju bozi, a glumci, tojest smrtnici, samo na koturnama, s maskama na licima. Otvoreno govore o svojim namjerama jedino bogovi. I to

uvijek na kraju tragedija, kad se priziv više ne može staviti.

I šezdesetosma i sedamdesetprva, u neku su ruku porazi moje generacije. Ti su porazi u devedesetim proglašeni kao pobjeda. Bilo bi bolje da nisu. Politički bogovi su svoje rekli. Nema više priziva.

„Književnu obradu” ovoga događaja mogli biste naći u drugoj knjizi mojih kolumni objavljivanih u novinama dobre uspomene (ali uspomene), u Novom listu, naslovljenu prema jednoj: „Umrijeti pod zvijezdom” (Adamić, Rijeka 2005). Ali prije biste našli iglu u stogu sijena. Bilo bi bolje da je ne tražite.

FB ne voli (dulje) tekstove. On spada k svijetu slika, osobito onih pokretnih. Pa prilažemo jedan video. Pun dinamike. Objavio ga je Centar za mir, u svibnju 2023. Stari most neko se vrijeme dobro držao. Rušen je više dana, a pun uspjeh postignut je 9. studenog godine 1993.

Pirovanju objektivnog slučaja, kako su takvu konstelaciju događaja zvali nadrealisti, uspjelo je postići to da se taj događaj datumski gotovo poklopi s izvedbom „Hrvatskog Fausta” u bečkom Burgtheatru.

Pa kakve to, Šnajderu, ima veze?

Ja: Baš nikakve! Čist nadrealizam. Kao takav.