Bilo je rano jutro kada je Anka, udovica ribara, ugledala tragove bosih stopala u rosi ispred napuštene kuće Paliski. Nisu vodili nikamo dalje; samo su se pojavili, kao da je netko stupio izravno na zemlju. Ispod smokve, ondje gdje je nekoć bio bunar — zazidan zbog nepojašnjene dubine — tlo je bilo otvoreno. Zemlja je mirisala na mokro korijenje i onaj daleki, hladni dah koji se osjeća u kostima prije nego što padne prvi snijeg.

U rupi je stajala voda, neobično mirna i zategnuta poput kože preko starog tijela. U njezinu središtu plutao je zahrđali željezni križić s urezanom brojkom 1916. Ispod broja, gotovo izbrisano vremenom i hrđom, stajalo je:

“vržite mi želizni križ”

Anka je pružila ruku, ali čim su joj jagodice dotaknule metal, prsti su joj “izgorjeli” od neprirodne studeni. Bio je to siječanj zarobljen u kolovozu. Anka se nije prekrižila. Samo je dugo stajala i gledala, dok joj se u prsima nije pojavio onaj osjećaj koji dolazi prije nevremena ili smrti. Križ je odnijela u kuću, zamotala ga u laneno platno i položila pokraj ikone svete Agneze. Te je noći sanjala vodu koja se povlači, a iza nje su ostajala imena ispisana na pijesku, koja je vjetar polako pretvarao u molitve.

Sljedećeg jutra pojavio se dječak.

Sjedio je uz Lokvu, gol i blijed. Oko njega se dizala lagana izmaglica. Prstom je crtao krugove u mulju, polako, ka da broji. No, u tim krugovima voda nije zrcalila njegovo lice, već mutne, sive obrise vagona i visokih oštrih jela. Kada su ga pitali kako se zove, nije ih pogledao. Oči su mu bile tamne i duboke, nalik staklu kroz koje se vidi snijeg. Samo je šaptom rekao:

— Gvido.

Nitko nije znao odakle dolazi. Nije imao miris doma ni trag putovanja na tijelu. Psi su ga izbjegavali. Djeca su šutjela. Samo su se stariji, oni koji su znali slušati vodu, nemirno okretali.

Jedni su govorili da je Gvido došao po križ. Drugi su govorili da ga Lokva više nije mogla zadržati u sebi. Ali najtiši nisu govorili ništa. Jer oni koji znaju, znaju: kada voda izbaci nešto natrag, to nije milost. To je poruka, a poruke se ne vraćaju dok ih netko ne pročita.

Dječak šest dana nije govorio. Anka mu je trećeg dana ostavila kruh i košulju na kamenu. Kruh je nestao, a košulja je ostala suha. Noću je, međutim, Gvido govorio u snu. Brojio je dane, vagone i riječi na jeziku koji se više nije govorio. Ustajao bi predvečer i hodao unatrag prema Lokvi oprezno, kao da pazi da ne zgazi nešto krhko, šaptom dozivajući imena:

— Vittorio… Tona… Jelisava…

Tada je stari Pavo, preživjeli logoraš, kleknuo kraj njega. Nije ga dodirnuo. Samo je gledao u dječakova usta i počeo plakati.

— To su bila djeca iz našeg vagona… — rekao je i zašutio. — Sve sam ih sahranio u snijegu golim rukama.

Gvido ga je tada prvi put pogledao. U njegovim očima više nije bio snijeg, već odraz istarskog neba. Položio je svoju malu, prozirnu ruku blizu Pavine, ne dotičući je.

Sedme noći dječak je nestao.

Ujutro su ostali samo blatnjavi otisci stopala koji su vodili prema Lokvi i gubili se u vodi. Površina je bila glatka, ali se iz nje dizao jedva čujan šum, kao da voda broji vlastita sjećanja. Toga se dana Lokva povukla. Nije presušila, nego se povukla, kao dah koji se zadržava predugo.

Na njezinu dnu ostalo je desetak malih željeznih križića, svaki s drugačijom godinom između 1915. i 1918., te jedno drveno raspelo s urezanim imenom Lucijan F. Drvo je bilo svijetlo i svježe, kao da je maloprije odsječeno s grane, odbijajući trunuti u zaboravu koji je gutao željezo kao tihi svjedok iz središta zaborava.

No, ponekad, u smiraj dana, Lokva bi znala postati prozirna i topla. Tada bi u svom dnu zrcalila „aša od dinari“ iza Premanture, koji je u njezinoj dubini izgledao kao zlatni dinar što blista kroz tminu — onaj isti koji su majke ušivale u dječje košulje za sreću, prije nego što su ih vagoni odveli u noć.

Tek će se mnogo kasnije u prašnjavim crkvenim zapisima iz Gmünda naći potvrda da je dječak imena Gvido preminuo 27. veljače 1916. u logoru, nakon pet dana visoke temperature. Imao je devet godina. Bio je iz Medulina.

Mnogo godina kasnije, kada su arhivi postali dostupni, Općina Medulin podigla je spomenik u šumici Libora. Ploče ne govore imenom ni brojkom, već tišinom. Oko njih su posađeni čempresi, kao da netko želi da vjetar razgovara s mrtvima.

Nedugo nakon otkrivanja, na poleđini se pojavio grafit:

Ne umiru oni koji se pamte, ali neki još traže put kući.

Kažu da se u noćima tople kiše, kada krošnje šušte bez vjetra, može čuti dječji zbor. Zvuk je mekan, gotovo nalik na molitvu.

A Lokva tada više ne zrcali nebo.

Zrcali Gmünd.