Dok simbolička klasa ovdašnja ide na polugluhe strance koji se ne znaju naštimati, na kantautore koji nemaju ama baš ništa da kažu tekstualno (našto je najbolja od kantautorske vrste, Joni Mitchell, upozorila još prije četvrt vijeka), dok se Arene pune vitalističkim no nažalost vulgarnim kafanjerosima, dok se preživjeli srednjostrujaški rokenroleri u izjavama drže i očituju kao da će se kandidirati na izborima (po pravilu u hipotetskim hašekovskim “strankama umjerenog progresa u granicama zakona”), dok mladi pjevaju na engleskom koji znaju bolje od materinskog (ali naravno ne dovoljno dobro da bi pjevali u idiomatskom jeziku), a nemaju nijedne jedine pjesme vrijedne pamćenja, odnosno nijednog autorskog rada koji nije klišej i trivijalnost, dok najveće uspjehe postižu pjevači obrada, dragi, dobronamjerni, mladi i energični, ali ipak samo pjevači tuđih pjesama, i dok se, konačno, u muzičkim temama kreteni svađaju o stvarima vanmuzičkim u ideološki uništenom društvu, dok se natežu iza busija internetskih oko toga je li Pjevačica – jer o njoj se ovdje radi – neki dan “smjela” na televiziji usput obraniti uspomenu na čovjeka koji je pored političko-ideološke i metafora njenog zlatnog doba (veći je problem što je tu historijsku pojavu htjela staviti u neprirodan slijed s mračnom kasnijom reakcionarnom nakazom iz postpovijesti, kompleksašem koji je odlučio da pravi državu i razbija prošlu koja je njega napravila, a dvojica nikako ne idu skupa, kao što lav i miš ne idu zajedno), i sve u svemu nitko ni od onih koji bi to morali ne primjećuje jedino bitno: da je Pjevačica na svom oproštajnom splitskom koncertu pokazala jedno istinsko čudo – ne samo svoje fizičke izdržljivosti, trajnosti i snage, a s toliko godina – nego čudo muzičko. Još točnije možda – muzičarsko. Nagledao sam se prošlih decenija svega u tom smislu, u epohi općeg starenja nekad velikih, naslušao se veterana, domaćih i stranih, iz meni najbližeg rokenrola, koji pište na sceni kao tuberani, jedva dišući, bez sapi, pjevače nekad silne snage koji se bore za zrak, naslušao se potrošenih grla i glasnica, sniženih tonaliteta u odnosu na originalne verzije, pa ni njih često nisu mogli u’vatiti, s mukom gledao borbe s intonacijom (unatoč in-ear monitoringu), stiskao oči na grebanja gitarista s artritisom, rovanja po instrumentima, velikih bendova uz backtrackove (to vam je ono što “svira” iza benda ranije snimljeno a glumi da je uživo), vidio sam operne divove kojima puca glas a tezgaroška izvedba velikih arija podbacuje, melizme i ispjevavanja na granici falša – i preko; simfoničare koji sviraju po parkovima izvodeći precijenjene filmske skorove da im se publika na pikniku ne bi uplašila od težih sadržaja… Svašta sam vidio i čuo, i sve gore od goreg. Neki i sad trče tu posljednju trku i boli me od njihovog brukanja i pišanja po najprecioznijim mi uspomenama.