Đorđe Matić: Tere

Dok simbolička klasa ovdašnja ide na polugluhe strance koji se ne znaju naštimati, na kantautore koji nemaju ama baš ništa da kažu tekstualno (našto je najbolja od kantautorske vrste, Joni Mitchell, upozorila još prije četvrt vijeka), dok se Arene pune vitalističkim no nažalost vulgarnim kafanjerosima, dok se preživjeli srednjostrujaški rokenroleri u izjavama drže i očituju kao da će se kandidirati na izborima (po pravilu u hipotetskim hašekovskim “strankama umjerenog progresa u granicama zakona”), dok mladi pjevaju na engleskom koji znaju bolje od materinskog (ali naravno ne dovoljno dobro da bi pjevali u idiomatskom jeziku), a nemaju nijedne jedine pjesme vrijedne pamćenja, odnosno nijednog autorskog rada koji nije klišej i trivijalnost, dok najveće uspjehe postižu pjevači obrada, dragi, dobronamjerni, mladi i energični, ali ipak samo pjevači tuđih pjesama, i dok se, konačno, u muzičkim temama kreteni svađaju o stvarima vanmuzičkim u ideološki uništenom društvu, dok se natežu iza busija internetskih oko toga je li Pjevačica – jer o njoj se ovdje radi – neki dan “smjela” na televiziji usput obraniti uspomenu na čovjeka koji je pored političko-ideološke i metafora njenog zlatnog doba (veći je problem što je tu historijsku pojavu htjela staviti u neprirodan slijed s mračnom kasnijom reakcionarnom nakazom iz postpovijesti, kompleksašem koji je odlučio da pravi državu i razbija prošlu koja je njega napravila, a dvojica nikako ne idu skupa, kao što lav i miš ne idu zajedno), i sve u svemu nitko ni od onih koji bi to morali ne primjećuje jedino bitno: da je Pjevačica na svom oproštajnom splitskom koncertu pokazala jedno istinsko čudo – ne samo svoje fizičke izdržljivosti, trajnosti i snage, a s toliko godina – nego čudo muzičko. Još točnije možda – muzičarsko. Nagledao sam se prošlih decenija svega u tom smislu, u epohi općeg starenja nekad velikih, naslušao se veterana, domaćih i stranih, iz meni najbližeg rokenrola, koji pište na sceni kao tuberani, jedva dišući, bez sapi, pjevače nekad silne snage koji se bore za zrak, naslušao se potrošenih grla i glasnica, sniženih tonaliteta u odnosu na originalne verzije, pa ni njih često nisu mogli u’vatiti, s mukom gledao borbe s intonacijom (unatoč in-ear monitoringu), stiskao oči na grebanja gitarista s artritisom, rovanja po instrumentima, velikih bendova uz backtrackove (to vam je ono što “svira” iza benda ranije snimljeno a glumi da je uživo), vidio sam operne divove kojima puca glas a tezgaroška izvedba velikih arija podbacuje, melizme i ispjevavanja na granici falša – i preko; simfoničare koji sviraju po parkovima izvodeći precijenjene filmske skorove da im se publika na pikniku ne bi uplašila od težih sadržaja… Svašta sam vidio i čuo, i sve gore od goreg. Neki i sad trče tu posljednju trku i boli me od njihovog brukanja i pišanja po najprecioznijim mi uspomenama.
A jedina istinska diva ovdašnja, koju sam kao smiješnu i passé ignorirao punih četrdeset godina prvih, ona sa svojih osamdeset i sedam (!) godina drži se jučer na sceni neke vrsti govornice sa svoje lijeve strane, ili je ono bio dirigentski pult?, nisam uspio u brzim kadrovima reportaže shvatiti, ili se oslanja na štap, ili, većinom, sjedi, jer je noge ne drže, koja je većma gluha. Ali način kako se ta najveća muzičarka među pjevačicama (znaju muzikanti – pjevačice se dijele na samo dvije sorte: na pjevačice i na, najrjeđe, pjevačice-muzičarke),) kako se do jučer otpisana veteranka apsoutno virtuozno igra frazirungom, njena maherska inteligencija kojom vješto krati fraze da ne ispjevava gdje ne mora uslijed smanjene snage, fenomenalna muzikalnost kojom varira i improvizira melodijske linije kao da je džezer, sposobnost kojom se prilagođava orkestru i orkestar prilagođava sebi u dinamici i tempu, kako se maestralno pokriva da se ne primijeti što ne treba, kako pjeva tiho a onda u finalima potegne forte u originalnoj intonaciji – to je nešto što gluha i otupjela javnost izgleda nit vidi, nit mari, jer primjećuje jedino bakutanerkino hiperboliranje u govoru (kao da su zaboravili da dive čini i pretjerivanje i stalna teatralnost), hvata se na rečenice o Joži Brozu i fizički izgled.
Samo ona divna publika, žene većinom i pokoje lice muškaraca od kojih po koncentraciji, potresenosti i impresioniranosti na licima vidim da moraju biti ili instrumentalisti ili klapski pjevači – to slušanje intenzivno i usredsređeno i dirnuto kod onih par hiljada ljudi, samo to je bilo dokaz da netko vidi što je jedino važno.
I gdje nego u gradu sluhista, gdje je broj kantadura po glavi stanovnika i dalje zapanjujući. U gradu gdje mi se skoro ništa drugo više ne dopada, ali koji ne možeš zajebat kad se radi o pjevanju. Tu je diva pravilno postupila što je izabrala za prvi od oproštajnih koncerata.
I na kraju ona vječna “Moja posljednja i prva ljubavi”, Kemina, napokon u pravom tempu a ne kao na ploči, kao kulminacija, i filmsko nešto, što ljudi inače primijete u holivudskim melodramama, ali u prokletstvu vlastita sljepila i neosjetljivosti ne znaju to uočiti kad im se događa pred rođenim očima, sve je to zvučalo i izgledalo i drmalo kao mit u nastajanju koji će se perpetuirati kad vjerojatno već odavno sve bude prekasno.
Zato, da ne prođe u buci i bijesu i površnosti nepodnošljivoj, da kažem makar ovako, to da sam osjetio veliki moment i događaj, svim nespretnim, komičnim i tužnim višekratnicima ovoga velikog zbroja unatoč, i na kraju jedne karijere i muzičarke kakve nikad više neće biti.