Povodom Dana pobjede nad fašizmom, donosimo lično i generacijsko svjedočanstvo o vremenu u kojem antifašizam nije bio tek politička parola ili historijska lekcija, nego način života, odrastanja i zajedništva. Iz perspektive generacija rođenih pedesetih, šezdesetih i početkom sedamdesetih godina na prostoru nekadašnje Jugoslavije, ovaj tekst evocira duh epohe obilježene solidarnošću, kulturom mira, radnim akcijama, rock’n’rollom i vjerom da društvo može biti pravednije i humanije.

Zoran Simić, novinar, urednik, publicista, izdavač i najduži glavni urednik kultnog jugoslavenskog nedjeljnika Polet (izlazio u Zagrebu), kroz lična sjećanja i društvene refleksije vraća se vrijednostima koje su nakon pobjede nad fašizmom oblikovale živote miliona ljudi – slobodi, zajedništvu i antifašističkom nasljeđu – upozoravajući istovremeno na opasnosti savremenog historijskog revizionizma i normalizacije ideologija za koje se vjerovalo da su poražene 1945. godine.

– S obzirom na to da držim kako još nismo potpuno (barem ne svi) poludjeli i da znamo za Drugi svjetski rat i tko su bili fašisti, nacisti i ostale sluge s jedne strane, i antifašisti s druge, pokušat ću na temu Dana pobjede reći i izvući ponešto iz “intimističkih ladica” generacija rođenih 50-tih, 60-tih, pa i početka 70-tih godina… Naravno, nas prvenstveno rođenih ovdje, kako se nekada govorilo, na prostoru od Triglava do Gevgelije, rekao je Simić za Oslobodjenje.ba.

Dodao je da bi u ime svih rođenih u nekoj od spomenutih dekada rekao da je antifašizam “naš najljepši dio odrastanja, neponovljiva mladost i civilizacijski nedostižna sloboda i ‘demokracija'”.

Naglasio je kako su za njih toponimi bili antifašizam, ekologija, radne akcije, sloboda, rock’n’roll, mir, ljubav…

Poručio je kako se nada da neće pretenciozno zvučati kada kaže da na pitanje “Kako bi svijet trebao izgledati u budućnosti” odgovor zvuči:

– Tačno onako kako smo mi živjeli. A živjeli smo, kao što rekoh, slobodu, mir, ljubav, stvaralaštvo, kulturu i kontrakulturu… Živjeli smo, treba to stalno u ovim vremenima isticati, rock kulturu i rock’n’roll. Nas je vodio, recimo, Bob Dylan i njegova najpoznatija protestna pjesma “Blowin’ In The Wind” (nije tek tako 2016. dobio Nobelovu nagradu za književnost), općenito jedna od himni za građanska prava 60-tih, 70-tih i globalni, mada ne volim tu riječ, hit. Himna tadašnjih društvenih promjena, oštra kritika vojne industrije, apokaliptična vizija nuklearnog doba… A, eto, upravo sve to, najružnije živimo danas, zar ne?!

Pobjeda nad fašizmom ne smije postati pobjeda fašizma

Smatra da je jedan od najvažnijih toponima generacija o kojima govori bio i Woodstock, najpoznatiji rock festival u historiji.

– Simbol mira, borbe protiv rata u Vijetnamu, borbe za građanska prava, simbol ljubavi i muzike generacija rođenih 50 ili 60 i neke. Možda je najbolje tako i zaključiti ovo kratko prisjećanje na neku bolju prošlost i sretnije mladosti. Da ne dociram što bi sada trebalo?! Jer, jedan jako dobro upućeni prijatelj iz Austrije oštro primjećuje, kao dokaz kako živimo u sve apsurdnijem svijetu, upravo to kako 9. maj slave Amerikanci i njihovi saveznici, skupa s Njemačkom, Italijom, Japanom. Pa bi se, ako se taj put nastavi, moglo dogoditi da se pobjeda nad fašizmom pretvori u pobjedu fašizma. Drugi prijatelj, progresivni, iz Hrvatske, kaže kako sve političare koji negiraju fašizam treba u startu sankcionirati i zabraniti im bavljenje politikom zbog opće sigurnosti. A treći, čija je sva familija ispod Kozare, one epske Kozare, smatra da bi se poništenjem privatizacije, na ex Yu prostorima, antifašizam “sutra” vratio u naš život, zaključio je Simić.