Prilagođavamo se poretku znaka. Mislimo da je sve u redu. A ipak zadrhtimo pred rizomatskim sklopom, tom blještećom policentričnom mrežom svega i svačega bez početka i kraja. Procjenjujemo rizike, precjenjujemo troškove. Čekamo! Glumimo strast, holivudski. Pucamo školskim mecima, tim posljednjim kolekcionarskim primjercima, pa opet čekamo. Uz ledene margarite i džoint, onako holivudski. Ono što se dogodi srcu, dogodi se i razumu. Psihoza spriječava inkarnaciju jezika u čin. Kako uvjeriti nekoga da nešto učini? Ideologija nije prozor u svijet nego skup razloga normiran svjetlima pozornice. Kako potaknuti nekoga da se upita: što mogu sam, što mogu s drugima, što mogu za druge? Poticanje na činjenje isto je što i zanovijetanje. Da bi sistem funkcionirao stvarnost mora biti isfragmentirana, a ljudsko ponašanje razmrvljeno. Kada svaka mrvica predstavlja apsolut čovjek kao biće logosa postaje nedruštvena životinja, zla ćud. U izrazu ‘koliko ljudi, toliko ćudi’ nalazimo procesualnu mogućnost oblikovanja ćudi, kažemo ‘ćudorednost’ misleći na uvođenje reda u ćud.
Da bi postojao zakon zakonodavac mora biti izuzet, odnosno zakonodavac mora biti slobodan od zakona, da bi slobodno planirao, i da bi mogao konstantno stvarati elitu odvojenu od podanika koja blokira inicijativu stalnim dostavljanjem gotovih rješenja. Što za neku radnju znači ‘nesvjesna motivacija’? Na mjesto ubijenog pretka dolazi Riječ, na mjesto ubijenog Boga – Zajednica. Sistem je savršen kada je nesavršen, odnosno sistem se usavršava neprestanom proizvodnjom nesavršenih stanja. Zajednica se konstituira iz nedostatka, kao kada netko kaže ‘samo mrtav indijanac je dobar indijanac’, i rivalstva, onakvog kako je prikazano u špageti vesternima. Njena je povijest izraz ponavljanja, vraćanje potisnutog i represivna sublimacija.
Kako misli vladajuće klase postaju vladajućim mislima? Odsustvo grube sile, moderni zazor od krvi, odnosno udaljavanje zakonodavca, pojačava zahtjev za ljubavlju. Samo slobodan čovjek može biti dobrovoljno rob, odnosno takav sustav slobode reproduciraju robovi koji vole.
Na lijevom spektru nižih historijsko materijalističkih bića pitanje marksizma i etike sporedno je iz pojmovne zbrke nerazlikovanja morala i etike, odnosno nepridržavanja distinkcije ‘predmetno’ i ‘refleksivno’. Ideja najvišeg dobra ne prethodi moralnoj praksi. Čovjek nije predodređen onim postojećim nego je određen onim nepostojećim koje tek treba postati prema mjerilu uma, uz primjenu adekvatne fizičke moći. Da bi se reklo ‘ovaj svijet nije dobar, treba ga učiniti boljim’, ili ‘ja nisam dovoljno dobar, trebam se popraviti’, potrebno je dokinuti otuđenje, potrebno je revolucionarno moralnim činom ukinuti moral, odnosno potrebna je sveobuhvatna preobrazba koja će zahvatiti materijalnom snagom u istoj mjeri idealnu i osjetilnu stranu otuđenog svijeta i otuđenog bića. Subjekt dorastao takvom zadatku revolucionarni je proletarijat, ili još bolje – kontrakulturni autsajder. Ali subjekti dorasli takvom zadatku ni da čuju, ni da mrdnu, ni da bi rekli ‘a’. Tu i tamo ispali se poneki metak u prazno. Tu i tamo noćne more na mrtvoj straži. Zla ćud izvodi svoje trikove. Sveta dokolica. Čekamo. Prilagođavamo se. Nevini poput spaljenog Hollywooda koji se hladi.