Bez nakane da “dramatiziram”, animiram svoje štovatelje ili predbacujem “prijateljima spavaćima”, moram podijeliti jednu nelagodu, s nejasnom nadom, da ću je tako možda umanjiti. Nalazim se u sredini priprema za obilježavanje svojih visokih obljetnica (75/55) i baš kao na početku karijere, ponovo sam se sudarila sa spoznajom, da u našoj sredini (državi, prostoru) apsolutno ne postoji nitko, koga bi sudbina umjetnika zanimala više od jednokratne / jednotjedne “senzacije”. To se podjednako odnosi na ministarstva. cehovske udruge, lokalne i županijske uprave (ako nije kakva sretna iznimka!) pa do generacijskih “faktotuma” koji bi mogli umjetniku pomoči da ne potone u manjak samopoštovanja i depresiju.
Moj je okvirni plan bio jednostavan (po kriterijima Strijelca): svaki mjesec do prosinca po jedna aktivnost, po neki trag i finale u gradu gdje živim; autorski portret , književni susret, kolokvij i zahvala Gradu. Prije toga: izložba grafika, mapa odabranih crtaćih radova, poema VRANA (o hrvatskom jeziku) kao bibliofilska plaketa, kratki biografski film, knjiga od 100 pjesama i 100 crteža, eko-projekt u stilu land arta na Trgu ili u Barnagoru, rođendan s 10-tero pjesnika koji jedni drugima čitaju, i vtromet stihova umjesto pirotehnike.
Privatno, jedan uzlet u nebo (žirokopter) ili skok s padobranom, festival u Strugi, Dani eseja u Puli, proslava u Podstrani. Napominjem da su to mjesta za koja sam profesionalno tijesno vezana već pola stoljeća.
Prošlo je pola vremena, ponešto je ostvareno, dok drugo nužno reduciramo. Grafike (mapa, izložba) su vani, VRANA je u prelomu, film je na doradi, Struga je u pripremi. Uključili su se neki staro-novi suradnici, koje još uvijek drži entuzijazam i koji znaju da “za umjetnika nema para, a pljesak je ako se posreći”. Cehovska društva ne obilježavaju jubileje. Ministarstvo ne plaća-avio kartu za najslavniji svjetski festival u regiji. Televizija nema interesa za biografski kratki film. Knjižnice će uskočiti u Mjesecu knjige. Tematski blok u časopisima napravit će samo dva uviđavna i sposobna urednika. Klupu u parku složit će sa svojim ljudima Matin M., ljubitelj kulture. Ostalo ćemo “reducirati”, jer takav je život, ovdje, sada i oduvijek.
Autor sebi piše, crta, redigira, sebe čita i sebe slavi, očito. Sretan je ako ima prijatelje, ako su taktični, diskretni i benevolentni, pa uskaču, ne prisiljavajući ga da moli. Jer to sam odlučila na početku: neću torbariti ni majkobožariti, pa makar prošlo bez traga i bez znaka. Ne mogu to više. Kako reče ona pjesma: “Za vremena, za vremena samo”. Sve drugo je kasno i deplasirano. Nagrade, stipendije, naslovi, produkcija, stvarni obujam talenta i realizacije. U zemlji gdje u rubriku “zanimanje” ne možete upisati “književnica”, već vas traži stupanj stručne spreme i ustanovu za koju radite, to nije nikakvo čudo. Izvan te “futrole za kišobran” što bi rekao Kafka, vi ste izloženi svim nepogodama svijeta i vremena. A ako niste imali sreće da se građanski “ustoličite” u nekoj niši, tada neka vam Bog pomogne. Bit ćete “bogati i slavni” samo u očajničkoj mantri, koja vas je pola stoljeća država na površini. A zapravo, nisam čuvala “bele pare za crne dane”, jer ih nikada nije ni bilo, i u tome je cijela priča. Ni sjedila ministri/ca/ma u krilu, ni hrvatovala na “visokim mjestima”, već samo čitala, mislila, pisala, vjerujući da je Siddharta bio u pravu. Ali nije, dakako. To je samo literatura.
Na muljevitom dnu srest ćete mnoge potonule, slične sebi, samo o tome nije pristojno govoriti. Ima društvo važnijega posla i većih tema od propasti civilizacije, za koju su neki smušeni mudraci tvrdili da je KULTURA njen najvažniji temelj i jamstvo opstanka. Davno je to bilo, davno. Mašem im odsutno, mrmljajući ispočetka “….za vremena, za vremena samo…”.
F. G.