Krajem svibnja a početkom lipnja, rubovi savskih staza crvene se od makova. Nekih godina bude ih više a nekih manje, ali uvijek su mali događaj u krajoliku, naročito kad se povjetarac iz jasenovih krošnji spusti u visoku travu, pa makovi zaplešu na svojim dugim stapkama. Od njihovog žarkog veselja cijeli se prizor pokrene pa se na trenutak učini da se nalazim usred Monetove slike.

Makovi nasumce rasuti u travi radost su svake livade, njihove cinober crvene latice privlače pogled izdaleka. Nađe ih se na rubovima polja, uz ceste i kanale, u divljini i u vrtovima, kao i uz pruge između željezničkih šina. Ta mi je slika posebno draga jer me prati iz vremena kad smo stanovali u ulici paralelnoj s prugom. Da bih izbjegla mračni, smrdljivi pothodnik radije sam svakodnevno preskakivala tračnice između kojih je svibanj razasuo crvene makove. Činilo mi se da su upravo oni glasnici ljeta koje će u liku gipkog mladića jedne tople noći iskočiti iz nekog od vlakova koji dolaze izdaleka.

Inače, mak ima dugu povijest, najraniji zapisi govore da se u medicinske svrhe koristio još u Mezopotamiji, dok je u starom Egiptu kao omiljeni ljubavni cvijet uz strast i ljubavne vatre simbolizirao i prolaznost. U staroj Grčkoj posvećen je Afroditi, a pošto raste među žitom i stvara obilno sjeme, poznat je i kao sveta biljka Demetre, grčke božice zemlje i plodnosti. Atletičari su prije natjecanja za snagu pili napitak pripravljen od vina, maka i meda, a zbog njegova narkotičkog djelovanja ljudi su ga jedni drugima darivali za spokojan i čvrst san. U drevnoj Grčkoj mak je uz san simbolizirao i zaborav, sam Morpheus prikazan je s buketom makova u ruci, baš kao što je u starom Rimu Ceres, božica plodnosti i majčinstva, ukrašena vijencima crvenog maka. U svojoj simbolici mak se povezuje i uz ratove i bitke jer grimizni cvjetovi podsjećaju na krvlju natopljena polja, pale junake i preranu smrt, što se naročito odnosi na Prvi svjetski rat i nepregledna polja makova u Belgiji i Francuskoj, na područjima gdje su se1915. godine protezali dijelovi fronta. Mnoge su pjesme o njima ispjevane, a na našim prostorima najpoznatija je “Crveni makovi” Mihovila Pavleka Miškine, koja ni do danas nije utihnula.

Ima puno vrsta maka, više od stotinu, a najpoznatiji su poljski, vrtni i opijumski. Najčešći su žarko crveni, a nađe se i žutih, ružičastih i bijelih. Neki imaju bijelu sredinu i žute prašnike, drugi crnu sredinu i crne prašnike, ili su kombinirani. Vole sunce ali su cvjetovi otvoreni i po kiši i za oblačnih dana, a njihovo doba dana je prijepodne. Nježni su i lako ih otpuhne jače strujanje zraka, otruni ruka šetača ili zaigrani pas, i često se dogodi da na mjestu koje se još prijepodne crvenjelo, poslijepodne ostane tek nekoliko cvjetova. Obožavaju ih kukci, a naročito bumbari, pa oko rascvjetanih makova uvijek sve bruji i zuji. Pošto u jednoj makovoj glavici dozrijeva obilje sjemenki, mak simbolizira plodnost, obilje i bogatstvo, a sjeme vrtnog maka koristi se u prehrani, najčešće za pripremu kolača od kojih je najpopularnija savijača od maka ili makovnjača.

Ranije sam se, očarana njihovom ljepotom dala zavarati goblenima i slikama na kojima su makovi u vazi bili čest motiv. No brzo se pokazalo da se divlji makovi opiru vazama, i klonu gaseći se čim se u njima nađu. Takva je priroda ovog cvijeta – mak je razigrana, malo izgužvana radost trenutka, sama sebi dovoljna. Treba joj širina i sloboda, i uopće nije nužno da se u blizini nađe netko tko će joj se diviti. Mak nema miris i nije cvijet koji se poklanja, iako jedan prešani, prozirni, smeđe ljubičasti cvijet, traje između listova male bilježnice u koju upisujem recepte već gotovo četrdeset godina. Ubran je rukom moja prijateljice negdje na otoku Rabu, brižno isprešan i poklonjen zajedno s tom malom knjigom.

Kao srednjoškolka, makove sam često slikala na glinenim tanjurima jer su onako živopisni dobro pristajali na tu vrstu podloge, ili mi se tako činilo. Bilo je to davno, i više nema načina da provjerim koliko se slike iz mojih sjećanja razlikuju od onih stvarnih. Sad dajem prednost vodenim bojama kojima makove slikam na snježno bijelom akvarel papiru, a ponekad i na platnu. Kao što je baba Milka, dok je još bila djevojka, sukladno onom vremenu, na platnu pretvorenom u stolnjak, iglom i koncem vezla vijenac od žitnog klasja prepletenog s cvjetovima maka i različka. O Božiću ili Uskrsu, kad stolnjak izvadim iz ormara i rasprostrem na stol, zabljesnu me boje ljeta i livade, dok zbrajam koliko je godina prošlo otkako baba i mama šetaju nebeskim livadama.

Još dan ili dva, i makovi na Savi će nestati. Samo ću jedno jutro doći, i neću ih više ondje zateći. Malo svibanjsko slavlje života promijenit će svoju boju i oblik, a umjesto makova staze će obrubljivati cikorija, čičak, divlja mrkva i livadna zlatica.