U lipnju 1996. godine, prije točno trideset godina, u Francuskom paviljonu pored Teatra ITD održavali smo zadnje probe za Fedru. Na današnji dan bili su gotovi kostimi Ivane Popović i Iva Babaja je snimala probu. Premijera predstave, 15. lipnja, bila je finale opsesivnog rada na tekstu Marine Cvetajeve, koji je donio Zlatko Wurzberg. Između jezika i poetika, između ruskog izvornika i francuske verzije, mjesecima sam tražio riječi, rime, konstrukcije. Na francuskom mi je bio jasan sadržaj, a oluje Cvetajeve razumio sam iz nekog zaumnog ruskog bliskom jeziku moje bake. Prevodjenje je bio dramaturški, a ne lingvistički čin.
Ideja da postavim predstavu našla je svoje utočište u otvorenosti Mani Gotovac, tada tek na početku mandata u ITD-u. Njezino povjerenje omogućilo je da se projekt stvara u prostoru Francuskog paviljona, koji je u to vrijeme još čuvao svoju slojevitu arhitektonsku prošlost, podzemne prostorije, drvene stupove prizemlja i platformu smještenu ispod rozete. Ta arhitektonska višeznačnost postala je temelj scenskog jezika.
Scenograf Robert Somek, u jednoj od svojih najintenzivnijih kreativnih faza, uspostavio je dijalog između zatečenog prostora i estetskih referenci japanskog kabuki teatra. Drveni stupovi nisu bili tek konstrukcija, nego uvezani u vizualni sustav koji je spajao udaljene kazališne tradicije. Kostimi Ivane Popović dodatno su produbili tu hibridnost. Koristila je elemente hrvatskog folklora u kostimima članova grupe LET 3, i u raskošnoj, tkanjem oblikovanoj haljini Ane Karić, stvorena je vizualna matrica koja je prizivala arhaično i suvremeno.
Glazbeni sloj su oblikovali Damir Martinović Mrle i LET 3. Intervencije u prostoru, visoke, napete žice koje su se protezale od poda do vrha paviljona, pretvarale su arhitekturu u instrument i stvarale zvučni dojam monumentalnih gusala. Tu se susretala tradicija i subverzija, slavenski folklor, staromediteranska himničnost. Punk, rock i kabaret spojili su se u jedinstvenu zvučnu sliku. Iz predstave su izašli komadi koji su nastavili živjeti kasnije, „Pipi“ i himna Artemidi, koja je u divljim Prljinim bravurozama postala dio repertoara LET-a 3.
Senka Bulić kao Fedra, Ana Karić kao putena dadilja, Robert Waltl kao Hipolit, i članovi LET-a 3 s kolektivnim ritualnim obredima koje je koreografirala Mare Sesardić. Predstava je, osim premijere 15. lipnja, doživjela i drugu inauguraciju na Eurokazu 20. lipnja, potvrđujući svoju vitalnost i otvorenost prema različitim kontekstima gledanja.
U tom zgusnutom lipanjskom razdoblju, Fedra je bila prostor susreta jezika, estetika i energija, mjesto gdje se čula Cvetajeva i kazalište koje se prelijevalo iz jednog oblika u drugi, iz tradicije u novu, hibridnu i neponovljivu formu.
U prvom prilogu objavljujem prvi plakat za Fedru koji je dizajnirao Ivan Marušić uz pomoć Željka Serdarevića i Rina Efendića