U Obzoru VL-a objavljen je silno značajan tekst o tome zašto nije bilo intervencije u Srebrenici prije i za vrijeme masakra.

Autorica, Ines Sabalic, dugo je radila na tekstu, “isčitavala originalne transkripte, čitala veliki izvještaj na osnovu kojeg je, zbog Srebrenice, odnosno uloge nizozemskog bataljuna, pala Vlada premijera Wima Koka.”

Ines u tekstu polazi od teze da se genocid u Srebrenici ne može razumjeti samo kroz odgovornost Ratka Mladića, Vojske Republike Srpske i neposrednih izvršitelja, nego i kroz ozbiljan neuspjeh međunarodne zajednice. Smatra da je ključni problem bio koncept “zaštićene zone”, koji je postojao na papiru, ali nije imao stvarnu vojnu zaštitu ni političku volju da se obrani kada je to bilo najpotrebnije.

Na temelju transkripata, izvještaja Nizozemskog instituta NIOD, dokumenata Haškog suda i iskaza sudionika, rekonstruira kako su zahtjevi nizozemskog zapovjednika Thoma Karremansa za zračnom potporom više puta odbijani ili odgađani zbog birokratskih procedura i političkih odluka viših razina zapovijedanja UN-a. Kao ključne osobe čije su odluke ili propusti imali presudan utjecaj navodi vrh UNPROFOR-a i UN-a, uključujući Bernarda Janviera, Yasushija Akašija i Boutrosa Boutros-Ghalija, dok pojedini povjesničari i pravnici koje citira odgovornost šire i na tadašnje političke lidere velikih zapadnih država.

Poseban dio teksta posvećen je nizozemskom bataljunu Dutchbat. Ines smatra da njegovi pripadnici nisu bili glavni krivci za genocid niti su mogli predvidjeti njegov puni razmjer, ali ih opisuje kao loše pripremljene, ograničene nejasnim mandatom i opterećene stereotipima prema lokalnom stanovništvu. Navodi primjere iz njihovih priručnika i svjedočanstava koji, po njezinu mišljenju, pokazuju paternalistički, pa i kolonijalni odnos prema Bošnjacima. Istodobno ističe da je upravo Nizozemska provela najtemeljitiju istragu vlastite uloge, nakon koje je pala vlada premijera Wima Koka.

Tekst naglašava da genocid nije bio spontani ratni zločin nego unaprijed planirana i logistički organizirana operacija, što potvrđuju presude Haškog suda i brojni povijesni izvori. Upozorava i da se Srebrenica ne može promatrati izdvojeno od šire politike etničkog čišćenja i višegodišnje dehumanizacije Bošnjaka tijekom rata u Bosni i Hercegovini.

Na kraju Ines povlači paralelu između međunarodnih okolnosti devedesetih i današnjeg geopolitičkog trenutka. Upozorava da neodlučnost, birokracija, pogrešne političke procjene i uvjerenje da će se krize riješiti same mogu imati katastrofalne posljedice. Zato smatra da je, osim čuvanja sjećanja na žrtve, jednako važno razumjeti političke i institucionalne propuste koji su omogućili da se genocid u Srebrenici dogodi.

Evo samog teksta:

Prošla je još jedna godina od masovnog ubojstva osam tisuća muškaraca i dječaka, u Bosni, u Srebrenici, već su svijet ispunili drugi masakri, i već pojmovi i imena povezani sa Srebrenicom, na primjer “zaštićena zona”, “UNPROFOR”, “Haški sud”, možda čak i “Ratko Mladić”, “Milošević”, treba definirati za mlađu javnost.

No ove godine Srebrenica je aktualizirana time što upada u oči sličnost međunarodne situacije onda i sad.

Devedesete je globalno označio kraj Hladnog rata, i snalaženje velikih organizacija, UN-a i NATO-a, EU-a u novim okolnostima. Neki su, na primjer EU, i neke zemlje članice smatrali da su jači nego što su bili i tu novu snagu ili ulogu, testirali u ratu u bivšoj Jugoslaviji.

Danas vidimo da su tadašnji visoki akteri djelovali u mješavini nevjerojatne naivnosti, ali i nepromišljenosti, operirani od razumijevanja koliko teške posljedice za stvaran život mogu imati brzoplete odluke vođene ideologijom ili običnom uobraženošću. Drugi su, pak, bili samo cinični i indiferentni.

Slično je i danas, a u nadi smo da Srebrenica nije prekursor nekim događajima koje još ne vidimo, ne možemo imenovati, ali ovakav geopolitički i politički kontekst im pogoduje.

Uz to, tada je postoja i svojevrstan neokolonijalni pogled na našu regiju. Da tamo nije bilo građana prvog reda važnosti, tj. Nizozemaca iz UNPROFOR-a, pokolj u Srebrenici možda bi bio sveden na okrutan plemenski obračun. Ovako je sve godine na Međunarodni dan sjećanja, 11, srpnja, visoko na svjetskoj političkoj agendi.

No, iza te političke agende, tj. ispod, u masovnim grobnicama su ostatci ostataka ljudi.

Mina Vidaković je od početka rada Haškog tribunala novinarski pratila desetogodišnja suđenja za Srebrenicu, a danas je, kao voditeljica Centra za tranzicijsku pravdu SENSE; osigurala da su svi izvještaji o svim suđenjima na broju, sva svjedočanstva dostupna. Ona kaže da joj je u svih tih godina šokantnih svjedočenja i dokaza, ipak bilo najpotresnije slušati o prekopavanju masovnih grobnica i premeštanju leševa iz Srebrnice jer je tada uvidjela da neljudskost može zadirati i posthumno, da tome nema kraja.

Da se je na vrijeme reagiralo, Ratko Mladić bio bi spriječen, svi su ti pobijeni mogli živjeti svoj jedini život oko Srebrenice, bilo drugdje, mogli su se spustiti u Sarajevo, pa bi tamošnji urbani tipovi dizali nos, a mlađi, koji su pobijeni kao djeca na pragu puberteta, danas bi možda sezonski radili kod nas na moru. No, sve njih je kasno, jer su oni, tisuće i tisuće njih, našim regionalnim idiomom rečeno, zaklano. Vojni zapovjednici sa srpske strane osuđeni su na doživotne kazne zatvora.

Kakvi su bili egzekutori, znamo. Ali, tko još je bio odgovoran?

Glavni tužitelj Haškog suda na procesu Slobodanu Milošviću, Geoffrey Nice, prikupio je dokaze koje nije mogao prezentirati jer je Milošević umro za vrijeme haškog suđenja, a što ima u posjedu objavljuje na konferencijama i predavanjima. Radi se o transkriptima presretnuih razgovora, ali i izjavama za televiziju uskog kruga ljudi, među kojima arhitekta Daytonskog sporazuma Richarda Hoolbrookea i Clintonovog savjetnika za sigurnost Sandya Bergera, preko kojih pokazuje da je sam vrh tadašnje međunarodne zajednice bio odgovoran barem za krajnji nemar kad su prepustili zaštićene zone u ruke bosanskih Srba. (Srebrenica: The New Evidence-Geoffrey Nice, youtube)

Osim toga, sve više izlazi na vidjelo da je cijela konstrukcija “zaštićene zone Srebrenica” bila kuća od papira, koju su kao origami sastavili negdje neki koji nemaju pojma o stvarnom životu i predali na pladnju ratnom zločincu Ratku Mladiću. Sukus kritika oko zaštićenih zona jest da su vojnici već tada smatrali da su zaštićene zone, tako zamišljene, na terenu u Bosni, bile nemoguće, tj, nezaštićene. Koncept zaštićene zone bio je zamišljen gotovo idealistički, pjesnički, pa je čak načelnik glavnog stožera Kraljevske nizozemske vojske, Hans Couzy, čak smanjio tip, vrstu i snagu naoružanja svojih vojnika, jer da nije u skladu s mandatom. U susjednoj zaštićenoj zoni, u Žepi, norveški bataljun UNPROFOR-a, nije smanjio svoje naoružanje.

Osim toga, stanovnici Srebrenice i izbjeglice u zaštićenoj zoni, kao i razoružani pripadnici Armije BiH, bili su u lošim odnosima s vojnicima iz nizozemskog bataljuna, t. “Dutchbata”.

Kad su nizozemski vojnici dolazili u ovu mirovnu misiju, imali su sa sobom priručnik za ponašanje u Bosni. (Naknadno su usliijedile isprike za taj sadržaj.) U tom vodiču koji je trebao objasniti vojnicima gdje idu i što da očekuju, vojnom priručniku zemlje koja je simbol zapadne civiliziranosti, sve je vrvilo od odvratnih stereotipa prema nama ovdje dolje, u konkretnom slučaju Bošnjacima. Nakon pada Srebrenice, novinari su na jednom zidu primijetili grafit, koji je naknadno fotografila sarajevska umjetnica Šejla Kamerić, i prenijela natpis kakav je bio originalno na engleskom, nizozemskog vojnika iz Srebrenice na svoju fotografiju: Bosnian girl: No teeth, a mustache, smells like shit.

Ili drugi primjer, bosanske liječnike u enklavi, doživljavali su kao korumpirane i neznalice koje su “podučili manjim zahvatima”, a u izvještajima piše i da su nosili sa sobom četkice za zube i pokretima pokazivali lokalnom stanovništvu kako se to koristi (izvještaj NIOD,”Srebrenica, a ‘safe’ area”, NIOD, Amsterdam 2002, Reconstruction, backgrounds, consequences and analyses of the fall of a ‘Safe Area’ ). Takvo viđenje bošnjačkih doktora također je, čini se, povezano s inherentnim kolonijalnim iskustvom, a to zaključujem prema usporedbi s belgijskim zapisima iz Konga, izloženima u Muzeju Afrike u Tervurenu kraj Bruxellesa.

Čim se načulo da Mladić ulazi u Srebrenicu, novinari su nahrupili najbliže gdje su mogli, u Tuzlu. Tamo su dočekivali autobuse samo sa ženama i malom djecom. Malo poslije, počeli su stizati i preživjeli muškarci iz tzv kolone smrti. Naime, kad su vidjeli što se sprema, 12 tisuća razoružanih pripadnika Armije BiH, kao i civili, sve muškarci, krenuli su na sto kilometara dug put kroz planine. Na tom putu Vojska RS ih ih je tukla teškim topništvom, postavljala zasjede, ubijala na licu mjesta ili zarobila i ubila kasnije. Osam tisuća (8732) se navodi broj ubijenih je zapravo broj identificiranih žrtava.

Većina Nizozemaca evakuirana je iz Srebrenice u Zagreb, i tako je završio njihov mandat od 16 mjeseci. Da je riječ o groznoj tragediji već je bilo poznato, a par desetina pripadnika Dutchbata, udarilo je piti i partijati po zagrebačkim klubovima. Najprije, zapovjednik Dutchbata Thom Karremans u intervjuu je hvalio Ratka Mladića za uzorno vojničko ponašanje, zatim to partijanje…

Tko god je čuo, bio je šokiran. Izgubljeni Holandezi.

Postepeno su izlazila dodatna kontroverzna svjedočanstva o njihovom ponašanju u Srebrenici. Primjerice, bosanski Srbi držali su od ožujka cijelu zaštićenu zonu pod embargom, šezdeset i pet dana zaustavljali su dostavu hrane i lijekova ne samo za Bošnjake, nego i za Nizozemce koji su jeli konzerve, kekse i vitaminske tablete, a da bi došli do hrane, vojnici su doslovno pješačili cijeli dan. Dostava, recimo konzervi tada se obavljala zrakom, no dogodilo se da su konzerve hrane što su padale s neba, pogodile one dolje u glavu i nanijele im teške ozljede.Zamislimo gladnu žrtvu koju u glavu pogodi konzerva hrane, nekog čovjeka koji bi konzervu preživo, ali je poslije stradao u masakru.

Dan prije početka velikog masakra vojska bosanskih Srba zarobila je trideset Nizozemaca i držala kao taoce. Tim otetim vojnicima bilo je odlično u usporedbi s uvjetima iz Srebrenice. Tuširali su se toplom vodom, igrali su zajedno sa svojim otmičarima nogomet i košarku, jeli tri puta dnevno, pili pivo, zezali se, tako da ih je jedan njihov upozorio. Ej, momci, nismo na praznicima. (Jochem Boodt,The Present Past, doku, youtube).

Očigledno, mnogo bolje slagali su se nasilnicima, nego s onima za čiju su sigurnost preuzeli odgovornost, što je možda i razlog zašto su se bolje slagali. Odgovornost je teška,a oni su bili nepripremljeni. Izdaleka, ta naivnost podsjeća na iskustvo nizozemske turistkinje na ljetovanju u Dalmaciji koja je htjela podragati poskoka na Biokovu. Jedva su ju spasili.

Međutim, često je veća simpatija za nasilnika, nego za žrtve, barem je tako bilo u ratovima u Hrvatskoj i Bosni devedesetih. Mnogi kolege novinari i političari iz zapadne Europe, ali i dio javnosti, bio je fasciniran balkanskim barbarizmom, neograničenim nasiljem koje su valjda doživljavali kao ultimativnu slobodu na koju se sami nikad ne bi usudili. Nitko ne voli slabije u ratu, nikada.

Kronologija neposrednog pada zaštićene zone Srebrenica, koja je taj status dobila 1993., godine je dobro ustanovljena, a najviše u izvještaju Nizozemskog instituta za istraživanje rata, holokausta i genocida (NIOD), koji je zatražila nizozemska vlada i na kojem se minuciozno radio šest godina. Obuhvaća nekoliko tisuća stranica. Drugi izvor je konferencija u Haagu koju je organizirao, povodom objave Izvještaja, također NIOD, i na kojem su sudjelovali gotovo svi najviši akteri aktivni u doba bosanskog rata i Srebrenice, UN-ov visoki diplomat Akaši, pukovnik Karremans, generali Nicolai i Smith iz UNPROFOR-ovog sjedišta u Sarajevu, izaslanik za Bosnu i Hercegovinu Šveđanin Carl Bildt, nizozemski ministar obrane u doba pada Srebrenice Joris Voorhoeve, i mnogi drugi, svi osim generala Bernarda Janviera. Treći izvor je izvještaj HRW-a The Fall of Srebrenica and the Failure of UN Peacekeeping (1995).

Odgovornost međunarodne zajednice koja je tamošnjim izbjeglicama dala iluziju sigurnosti, koja u stvarnosti nije postojala, velika je.

Bosanski povjesničari toga su postali svjesni relativno rano. “Naša historiografija je jako kritična prema međunarodnoj zajednici i smatra ju suodgovornom za genocid u Srebrenici, za razliku od većinskog mišljenja međunarodne zajednice koja smatra kako je genocid u Srebrenici bio splet nesretnih okolnosti na koje pripadnici UNPROFOR-a u BiH nisu mogli naći adekvatno rješenje. Da dodam, uz časne izuzetke koje predstavljaju ugledni profesori povijesti u Europi i svijetu koji su stava da se genocid u Srebrenici nije dogodio ‘slučajno’, nego sistemski i planirano.” kaže povjesničar Elvis Bećirović.

Zaštićena zona Srebrenice bila je velika otprilike kao središte Zagreba, širine oko deset, a duljine oko 15 kilometara. Pripadnici 28.divizije Armije BiH bili su unutar enklave, polovica njih faktički razoružana, osim laganog oružja, s time da su ipak imali ukopane rovove. Nizozemci su vrlo revno oduzimali oružje Bošnjacima u duhu demilitarizacije zaštićene zone.

Od dana 6.srpnja kad je Vojska Republike Srpske u granatiranju uništila je jedan od opservacijskih punktova UNPROFOR-a, pa do ulaska Ratka Mladića, nizozemski zapovjednik Thom Karremans višekratno je “do deset puta”, a najmanje četiri puta tražio zračnu podršku, ali je bio odbijen na višim instancama.

Za zračnu podršku, bila su potrebna ukupno četiri stupnja odobrenja, prvi u sektorskom zapovjedništvu u Tuzli, zatim Sarajevu, i konačno u sjedištu UNPROFOR-a u Zagrebu, gdje su sjedili glavni zapovjednik UNPROFOR-a za bivšu Jugoslaviju, francuski general Bernard Janvier i, po modelu dvostrukog ključa, specijalni izaslanik glavnog tajnika UN-a za bivšu Jugoslaviju, Jasuši Akaši.

Zajedničko glavnom tajniku UN-a Boutros-Ghaliju i Jasušiju Akašiju bilo je da su gajili radikalnu odbojnost prema vojnim operacijama,i pouzdavali se isključivo u diplomaciju. ( International Decision Making in the Age of Genocide. Srebrenica 1993–1995, Haag).

U doba napada na Srebrenicu general Rupert Smith bio je na odmoru na Korčuli. Umjesto njega u Sarajevu u sjedištu UNPROFOR-a je bio general Cees Nicolai, koji je, ali ne samo on, odbijao Karremansove zahtjeve, s povratnom informacijom da zahtjev nije na dobrom formularu ili nije dobro ispunjen.

Iz transkripta konferencije razvidno je da je general Bernard Janvier udarao takt hoće li ili neće iti zračne podrške. No, i on je nekog slušao, možda svog predsjednika, Francoisa Mitteranda? Ima dosta francuskih izvora o tome, ali tema je preširoka. U svakom slučaju, Francuzi su najzatvoreniji. Ne zovu uzalud svoju vojsku La Grande Mouette – Velika Nijema.

Od 6-og do 8-og srpnja, napadi su sve jači, uništene su ili napuštene opservacijske točke oko Srebrenice, napušteni blokirajući položaj od nekoliko protuoklopnih unproforovskih vozila, za koje se mislilo da će psihološki odvratiti Mladića. Jedan nizozemski vojnik poginuo je kad je bošnjački vojnik bacio ručnu bombu kad je vidio kako se demoralizirani Nizozemci mlitavo povlače s položaja.

Kako piše David Rohde, koji je za knjigu o Srebrenici dobio Pulizerovu nagradu, i kako stoji u nizozemskom izvještaju te kako je rečeno na konferenciji u Haagu, u zagrebačkom stožeru UNPROFOR-a nisu vjerovali da Mladić želi zauzeti cijelu enklavu, nego ju samo smanjiti, stisnuti, pritisunti.

Upitan da li smatra da je general Janvier možda najodgovorniji za tragediju u Srebrenici, povjesničar specijaliziran za Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, dr Marko Hoare, smatra da su svi na vrhu hijerahije krivi:

“Vodeći dužnosnici i zapovjednici UN-a – Janvier, Akaši i Boutros-Ghali bili su apsolutno odgovorni; favorizirali su i vodili strategiju suradnje sa srpskim ekstremistima i olakšavanja genocida te su stavili veto na zračne napade koji su mogli spasiti Srebrenicu.

Odgovoran je bio i izaslanik EU-a Carl Bildt, koji je s njima surađivao. Međutim, najveća odgovornost leži na kreatorima politike, prije svega Billu Clintonu, Warrenu Christopheru, Johnu Majoru, Douglasu Hurdu, Malcolmu Rifkindu i drugima, koji su imali vlast i moć te su vrlo lako mogli vojno intervenirati i spasiti Srebrenicu.

Genocid u Srebrenici i genocid u Bosni općenito bili su mogući samo zahvaljujući olakšavanju genocida od strane zapadnih čelnika. To se olakšavanje očitovalo u embargu UN-a na oružje koji je onesposobio bosansku vojnu obranu; uzastopnim ‘mirovnim planovima’ koji su nagrađivali srpsku agresiju i poticali Hrvatsku da se pridruži agresiji, kao i otporu zapadnih čelnika pritiscima i pozivima sa Zapada na djelovanje kako bi se zaustavio genocid, Također i u višestrukim činovima suradnje između UN-a i srpskih snaga na terenu, uključujući opskrbu Mladićevim snagama 30 000 litara nafte koja im je bila potrebna za izvršenje masakra u Srebrenici, ” odgovorio nam je dr Hoare.

Odvojeno od njega, slično je u predavanju rekao i bivši Miloševićev tužitelj Geoffry Nice, koji je pokazao i isječke iz intervjua američkog diplomata i arhitekta Daytonskog sporazuma, Richarda Hoolbrokea koji je izrijekom rekao da su zaštićene zone bile otpisane zbog razmjene teritorija te Clintonovog savjetnika za sigurnost Sandya Bergera koji upitan, te tvrdnje nije opovrgao.

Dana 9.i 10, napadi su intenzivirani, a bosanski Srbi oteli su trideset nizozemskih vojnika kao taoce. Bosanski Srbi ukrcali su se na dva napuštena oklopna vozila, kružili po Srebrenici i govorili na razglas: Predate se vojnicima Unprofora! Predajte se vojnicima Unprofra! Stanovnici Srebrenice i izbjeglice iz okolnih sela, skupljaju se oko nizozemskog stožera u Potočarima, njih oko 4 tisuće. Kaos.

Desetog srpnja, Karremans je, na osnovu prethodnog razgovora s pretpostavljenima, prenio domaćem stanovništvu i svojim ljudima da će sutra ujutro u šest sati stići velika eskadirala borbenih aviona i spasiti ih. Ljudi su bili oduševljeni. Spas!

U šest ujutro, ništa.Oko devet sati ujutro, iz Sarajeva je stigao prigovor da je zahtjev za zračnom podrško odbijen jer je bio na pogrešnom formularu. Karremans je ponovio zahtjev na ispravnom formularu. U 10, m30 general Janvier mu odgovara da je zaprimio molbu, ali da su se NATO-vi avioni morali vratiti u bazu u Avianu,u Italiji. U jednom drugom preletu savezničkih aviona, nisu mogli djelovati, jer su smjeli otvoriti vatru, “ako i samo ako” mogu dokazati da određeno srpsko oružje u tom momentu puca. Normalno, kad su vidjeli prelete, bosanski Srbi bi utihnuli.

U međuvremenu,izbjeglice unutar zašićne zone oko podneva navalili su, njih oko 20 tisuća, u nizozemsku bazu u Potočarima. I sami u panici, Nizozemci su vozili svojim kamionima kroz tu masu ljudi, i neke, kako su rekli kasnije, i pregazili.

U 14.30 na obzoru se pojavljuju dva nizozemska f-16, koje je uspio ishoditi tadašnji nizozemski ministar obrane. Jedan baca bombu na srpski tenk koji je odletio metar i pol u zrak. Avionom je pilotirala žena, mlada plavokosa Manja Blok, kojoj pripada čast rijetkog herojskog čina tih dana u Srebrenici.

No, kako je u roku od nekoliko minuta Ratko Mladić poručio da će pobiti 30 Nizozemaca, zračna podrška je opozvana.

Narednog dana, 11.srpnja, u 16,30 general Ratko Mladić i Vojska RS-a ušla je u Srebrenicu, u pratnji beogradskih medija i televizije. Nijedan strani novinar ili diplomat nije smio ući u Srebrenicu ni prije, za vrijeme priprema napada, niti za vrijeme napada.

Sutradan, 12 srpnja, odjednom se pojavio velik broj autobusa u Srebrenici! Tada je počelo razdvajanje muškaraca i žena, otimanje dječaka od majki i deportacije. Ekspeditrano je 23 tisuće žena i djece do 12 godina. Na tisuće muškaraca zatvoreno je, nagurano u kamione ili skladišta. Tada, a nastavljaju se sutradan i narednih nekoliko dana, započela su masovna ubojstva odraslih muškaraca i dječaka.

UNPROFOR se također složio da nekoliko tisuća Bošnjaka preda bosanskim Srbima, koji su ih odveli. Ratko Mladić tada je oslobodio četrnaest pripadnika mirovnih snaga koje je držao kao taoce.(BBC Timeline: Siege of Srebrenica).

Dana 15.srpnja, Ratko Mladić dozvolio je evakuaciju nizozemskog bataljuna, a koordinirana ubojstva Bošnjaka su se nastavila po okolnim šumama, gorama, stadionima, skladištima, seoskim domaćinstvima, njivama, pašnjacima, najviše do 17.srpnja, iako i poslije.

Velik broj pripadnika Vojske Republike Srpske sudjelovao je u masovnom ubijanju koje su koordinirali Ratko Mladić, Zdravko Tolimir i Radislav Krstić. Masovno ubijanje odvijalo se glatko, snage za ubijanje i zakapanje leševa bile su efikasne, transport protočan, Bila je jasna namjera, unaprijed organizirana logistika i razrađena taktika ubijanja, tako da se masakr kasnije definirao kao genocid.

Povjesničar Elvis Bećirović kaže: “Smatra se da je u genocidu u Srebrenici učestvovalo oko 18.000 ljudi, vojnika VRS-a, policajaca MUP-a RS, stranih plaćenika iz Rusije, civila vozača autobusa, vozača rovokopača koji su iskopavali masovne grobnice za strijeljane. Mirsad Tokača, čovjek koji se u BiH najozbiljnije bavi brojem ukupno stradalih na svim stranama uključujući i vojnike i civile, smatra da je u BiH trenutno 2.500 ljudi na slobodi koji su počinili ratni zločin a još nisu odgovarali.”

Bećirović inzistira da se “genocid u Srebrenici ne može promatrati izolirano od cjelokupnog konteksta rata i protjerivanja nesrpskog stanovništva”, i na stanovištu je da je priprema za genocid, putem dehumanizacije protivnika, trajala godinama prije.

Dr Marko Hoare, rekao nam je da je Milošević sigurno bio uključen: “Logistička potpora Vojske Jugoslavije, nije mogla biti pružena bez Miloševićeva odobrenja. Milošević je bio potpuno svjestan da će doći do osvajanja te da će ono vjerojatno uključivati ​​masakre i zvjerstva. Ipak, ima mjesta za raspravu o tome u kojoj je mjeri Milošević bio svjestan da će Mladić počiniti, i u kojoj je mjeri odobravao masakr tako golemih razmjera, koji je uključivao potpuno istrebljenje svih bošnjačkih muškaraca sposobnih za borbu”.

Samo se po sebi razumije da Nizozemci, koji su bili najnize u hijerarhijskom nizu, nisu mogli predvidjeti masakr. Kakvi god sa su bili, nisu bili odgovorni ni za Mladića, niti za dogovore političkog vrha međunarodne zajednice. Isto tako, Nizozemci su poduzeli duboko kopanje po svojoj odgovornosti, i kao posljedicu, vlada Wima Koka dala je ostavku. Jedan od vojnika iz Dutchbata, pogođen PTSP-om, odselio se iz Nizozemske i živi na šumovitom brežuljku kod Srebrenice. Velik broj pripadnika Dutchbata godišnje organizirano dolazi u Srebrenicu gdje razgovaraju sa ženama i rijetko kojim preživjelim muškarcem, razgovor potrebniji njima nego Srebreničanima. Britanci su, nakon odlaska Johna Majora, rastavili tu vladu koja je imala bliske veze s Beogradom na sitne komade i okrenuli stranicu uz Tonya Blaira. Amerikanci nisu ništa poduzeli, preveliki su. Francuzi su imali internu istragu, ali nema kritike na generala Janviera. Ne zovu uzalud Francuzi svoju vojsku La Grande Muette (Velika Nijema).

“Za Srebrenicu je na Haškom sudu održano više suđenja u kojima su se vodili postupci protiv dvadesetak optuženih tokom deset godina. Prvi put su detaljni dokazi o zločinima u Srebrenici izvedeni u predmetu Radislava Krstića, nekadašnjeg zapovjednika Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske. Tad je prvi put iznesen na video sav užas gubljenja ljudskosti u postupanju prema Bošnjacima. Slušati ženu kojoj su iz ruku oteli 14-godišnjeg sina, bilo je nepodnošljivo, pogotovo pred majkama Srebrenice koje su uživo pratile procese. Nakon dokaznog postupka na suđenjima, mislila sam da je nemoguće da će itko ikada više poricati te zločine”, rekla je Mina Vidaković.

No, ispostavilo se da je moguće i da se taj zločin poriče, i da se zaboravlja kontekst koji ga je omogućio.