MEĐU MNOGIM SATIMA VREMENA

Među mnogim satima vremena čeka i onaj moje smrti.

Rado ga ponekad izvučem iz reda, bliže sebi, u predosjećaj.

Ko mi može reći da li sam pravi izabrala?

Zar nemaju svi isto lice

i bezimeni su i skrivenim nazvani i pripadaju kao monahinje, samo sebi i Gospodu.

Dakako, često se probudim u noći, kao da me neko zove

i mislim da osjećam, da neko stoji naslonjen na štok od vrata,

i mislim, kreće se: „to bi mogla moja biti” i dišem još tiše, izgubljena, s prstima u ustima – jer ne smijem je prizvati,

o ovom se mora misliti,

uzelo bi se previše toga prije vremena ovamo,

preuranilo sve živo – sasvim bespravno –

Sudbina, prizvala bi se rođenja, susreti, ljubavi, rastanci, ubistva i zadovoljstva, bezbrojne smrti, osjećaji za svako srce – i ako se ne varam – i bijeda i jad za tebe.

(Prevod Đoko Errić)