U onim nekadašnjim ljetima, u srpnju se već sasvim istopio lipanjski zanos koji je dolazio ruku pod ruku sa završetkom škole. Uzbuđenje se potrošilo, praznici su trajali već mjesec dana i svaki je dan nalikovao prethodnom, pa sam sve češće tražila načine kako da prevladam dosadu. U metalnom vaštroku od jutra se na suncu grijala voda pa sam se poslijepodne polijevala, pjevajući iz svega glasa: Pepsiko, Pepsiko, kad ćemo u Meksiko, a Meksiko je bio jednako dalek kao i Mjesec. Igrala sam se na dvorištu, svađala s babom Milkom, pa odlazila nekoliko ulica dalje k Nadici. Ondje smo na garaži raširile deku, malo se sunčale, malo bježale u hlad. Pile smo koktele – dobro, sok od bazge – pušile kaugume i slane štapiće i pravile se da ne čujemo kad nas njezina baka zove na ručak. Na jelovniku su i dalje carevali mrski čušpajzi, a glavne teme bile su mahune i prisiljeno zelje, čime su nam bake testirale karakter. Početkom srpnja mama je kuhala prve punjene paprike u sezoni, što je bio mali događaj jer sam paprike voljela jednako kao i onaj zanosan miris koji se širio dvorištem. Ne sjećam se da smo tada jeli lubenice – možda zato što se nisu prodavale na pola, a cijela je bila prevelik luksuz. Ali je zato bilo bresaka i ranih krušaka u izobilju, toliko sočnih da nisam stizala obrisati ruke prije sljedećeg zalogaja. Prvi veliki događaj srpnja bio je Splitski festival. Danas ga već godinama ne gledam, niti znam kada se održava, pa mi je teško prizvati ono nekadašnje uzbuđenje. Nismo slušali samo pjesme. Gledali smo haljine, frizure i nastupe pjevača koje smo znali jednako dobro kao i njihove prošlogodišnje pjesme. Mama se veselila što će čuti Terazu, ja sam navijala za Ljupku, a baba Milka je čekala Mišu, kao da će osobno pjevati samo za nju. Dok je žiri vijećao, ja sam mljackala damen kapric i s prstiju oblizivala ribizle i hrskavi, zapečeni šaum, uvjerena da bez toga nijedan festival ne može imati sretan završetak. Sljedeći sam dan provela prikovana uz radio. Okretala sam dugme od jedne do druge postaje ne bih li ulovila što više novih pjesama, a već u ponedjeljak pjevušila sam ih veseleći se nastavku u Pomorskoj večeri. Sad je najteže bilo dočekati da gramofonske ploče stignu u Namu, jer je dogovor s mamom bio svet: smjela sam odabrati tri singlice. Samo tri. To je bilo teško, u tim sam trenucima učila kako izgledaju prve velike životne odluke. Nakon Splitskog festivala ljeto bi se već sasvim razmahalo, i počela sam brojiti dane do mora. Živjela sam za ta dva ili tri tjedna u Maslinici, kod babe Vitorije, a poslije u radničkom odmaralištu Tesle. Tek je tada ljeto postajalo pravo ljeto. Sve prije toga bilo je samo dugo, slatko odbrojavanje. A danas… Danas više ne čekam festivalske pjesme ni gramofonske ploče. Čekam da ljudi odu na more, da se Zagreb isprazni i utiša. Takvog ga najviše volim – pospanog, usporenog, polupraznih ulica i tramvaja. Volim njegov ljetni ritam, terase kafića u debeloj hladovini i jutra kad ne treba gledati na sat. Volim sjesti s novinama, dok pokraj mene stoji ceker pun paprika, tikvica, rajčica i bresaka, pa mi se učini da vrijeme, barem nakratko, opet mogu mjeriti mirisima i bojama, a ne satima.Istina, vrućine mi sve teže padaju. Srpanj više nije bezbrižan kao nekad, a sunce više nije saveznik. Ali dovoljno je da zamiriše punjena paprika, da na radiju slučajno zasvira neka stara festivalska pjesma ili da zagrizem zrelu breskvu, pa se odnekud pojavi ona djevojčica koja se polijevala vodom iz vaštroka i veselo pjevala o Pepsiku. Samo što danas, umjesto da sanja Meksiko, više cijeni dobar hlad, šalicu mirisne kave i dane u kojima se ne događa ništa što bi bilo vrijedno spomenuti.