Sedamdesetih godina i kasnije, od Zagreba prema Splitu dnevno je vozilo pet vlakova. Pruge su bile dvije; dužom, Ličkom, prema Dalmaciji se putovalo osam ili devet sati što je ovisilo o čekanju na stanicama. Na toj su trasi vozili Mosor Dalmacija express, poslijepodnevni i noćni vlak, i Lika express, brzi vlak koji je spajao Zagreb i Knin. Druga pruga, poznata kao Bosanska ili Unska, bila je kraća, modernija i brža, i Marjan express prelazio ju je za nekih šest sati. Pruga je osam puta presijecala granicu s Bosnom prateći lijepi zeleni kanjon rijeke Une. Marjan, poslovni dnevni vlak koji je iz Zagreba za Split polazio rano ujutro, u Split bi stigao oko podneva, a za Zagreb se vraćao poslijepodne, dok je u suprotnom smjeru vozio Mediteran. Trasa je bila: Zagreb – Velika Gorica – Sisak – Sunja – Bosanski Novi – Bihać – Knin – Split. Na plavim vagonima Marjan expressa , koji su svi bili prvog razreda, stajao je natpis InterCity, a putnicima su za vrijeme putovanja posluženi topli i hladni napici, novine i časopisi.

Privilegij brzine i udobnosti, koji je pripadao poslovnim ljudima, nismo imali mi, koji smo se Mosorom do Splita drndali cijelu noć, no to nije smetalo jer je vožnja vlakom činila uzbudljivi dio ljetovanja. U Dalmaciju smo mama i ja svake godine putovale krajem srpnja, a tjednima unaprijed brojila sam dane kad ćemo krenuti na put. Kako se veliki datum približavao, loše sam jela i loše spavala, misleći na omiljene uvale i staru kuću u Maslinici, radeći popise stvari koje treba ponijeti, pripremajući romane i stripove. Koja će mi odjeća trebati, jesu li mi još dobre lanjske papuče za more, hoću li nagovoriti mamu da u NAMI kupimo onu plavu kapu za kupanje? Mogućnosti su bile ograničene jer smo na raspolaganju imale samo dvije putne torbe i svaka po dvije ruke, a trebalo je misliti i na voće i povrće koje ćemo kupiti na splitskom pazaru, a koje će povećati i opteretiti prtljagu koje je trebalo donijeti do trajekta. Ni Glavni kolodvor nije bio blizu, a nije bilo sigurno ni hoćemo li imati sreće s tramvajem, pa je na dan putovanja, od kuće za svaki slučaj trebalo krenuti puno ranije.

Zbog velikih dnevnih vrućina, i zbog uštede vremena, putovale smo noću, i to drugim razredom. Na kolodvoru je vladala gužva i metež kao usred dana, a na peronima se moglo vidjeti raznoraznog svijeta. Bilo je tu obitelji pretovarenih prtljagom koje su, poput nas, krenule na ljetovanje. Nijemci i Austrijanci teglili su goleme kufere, dok su glasni i nasmijani studenti, koja su Europom putovali u majicama i kratkim hlačicama posrtali pod divovskim ruksacima. Vlak je bio pun do posljednjeg mjesta, sva sjedala u kupeima zauzeta, pa se rezervacija pokazala kao pametna investicija, iako se ponekad događalo da greškom budu izdane duple. U tom je slučaju sjedio onaj tko je došao prvi, dok drugom nije preostalo nego da cijelu noć kunja u hodniku. To nije bilo ugodno, ali nije bilo ni neobično, u to su vrijeme hodnici bili zakrčeni prtljagom i onima koji su na njoj sjedili. U posljednjem naletu, prije samog polaska, ljudi bi usplahireno zavirivali u kupee provjeravajući je li ostalo koje slobodno mjesto, dok su sretniji, uvaljeni u sjedala, odmahivali glavama. Neprestano sam pogledavala na veliki sat na peronu, čekajući da se kazaljke pomaknu na deset, a kad je s kolodvorskog zvučnika glas najavio da “Vlak za Split polazi s 3. perona 2. kolosijeka”, svatko u kupeu malo se promeškoljio ili nešto promrmljao, a meni je srce poskočilo od veselja. Napokon! Vlak je trznuo i pokrenuo se, a s druge strane stakla mimo nas su polako, pa sve brže, stali kliziti ljudi na peronima, sat, kiosci i kolodvorska zgrada.

Uske police iznad sjedala bile su nedostatne za svu prtljagu: putne torbe, kuferi, ruksaci i plastične vrećice uglavljeni su gdje god se našlo mjesta, a često bi završili i pod nogama, tako da smo se o njih spoticali uvijek kad bi netko trebao izaći na zahod. Tako stisnuti, čekali smo da prođe kondukter koji je kontrolirao vozne karte, a onda je razgovor utihnuo, i u jednom trenutku svjetlo u kupeu se ugasilo. Stavila sam glavu mami u krilo, a već nakon desetak minuta sve me počelo žuljati, pa sam se uspravljala i naslanjala na njeno rame. Dok smo pokušavale zaspati vlak je monotono kloparao ususret jugu, smokvama, moru i svemu za što sam živjela ostatak godine.

Onda bi u neko doba zašuštao masni papir i zamirisale zimska ili srijemska kobasica, a iz mraka se začulo mljackanje. Netko je žvakao sendvič. Razbuđena, nisam više mogla mirno sjediti, a sat je pokazivao tek ponoć, što je značilo da nas čeka još više od šest sati vožnje. Tad bi mama dohvatila kartonsku kutiju na kojoj je pisalo Alpina, a koja je bila obložena pak papirom i puna kiflica s pekmezom ispečenih za put dan ranije, pa smo malo jele i pile dvojni C. Poslije osvježenja nastavila sam drijemati dok me ne bi prenuo miris nečije cigarete; pušenje u kupeima bilo je uobičajeno i nitko se oko toga nije posebno uzrujavao. Onda sam osjetila da moram na zahod, a stići do njega bio je pravi pothvat. Kroz uski hodnik zakrčen prtljagom i ljudima koji su se izvalili preko nje, mama se probijala prva a ja za njom, hvatajući ravnotežu dok se sve oko nas ljuljalo i treskalo.

Nakon što sam u uskoj, smrdljivoj kabini obavila što sam trebala, vrativši se u kupe ukočena ali olakšana, ponovo sam se naslonila na mamino rame misleći sve vrijeme na to kako će biti divno kad uđem u more i zaplivam. A onda je sve nestalo i ja sam spavala do trenutka u kojem me je prenuo glas iz kolodvorskog zvučnika i zabljesnulo resko svjetlo. Stajali smo na željezničkoj stanici u Kninu. Svatko tko je ikada putovao vlakom na more, dobro zna da je to gotovo kao dolazak na cilj, i o spavanju više nije bilo govora. Bili smo blizu, i sad se sitno brojilo: Knin – Perković – Split. U Perkoviću se malo duže čekalo jer se zadnji vagon odvajao za Šibenik, ali to čekanje nikome nije smetalo. Ljudi su se češljali i protezali utrnule vratove, otvarali termosice s crnom kavom, odmatali preostale sendviče, mama je ponovo izvadila kutiju s kiflicama. Izgužvani i raščupani zadovoljno smo žvakali navirujući se sve vrijeme prema prozoru, jer nitko nije htio propustiti veliki i svečani trenutak u kojem će iza prljavog stakla prvi put bljesnuti more.

Mosor je na splitski kolodvor stigao između šest i sedam ujutro, zavisno od kašnjenja. Prilikom silaska s vlaka nastala je neopisiva gužva jer se odjednom svima žurilo, i svatko je htio što prije izaći, što u onom metežu i zbrci nije bilo jednostavno. Zapinjali su kuferi i torbe, ljudi su se gurali a glasovi miješali: uzbuđeno, svadljivo, veselo i nestrpljivo.

„Eno naših na peronu, hajde, mahnite da nas vide!“

„Ma, čovječe, maknite taj kufer, cijeli ste prolaz zauzeli!“

„Samo da dođem na rivu, kupim Slobodnu, naručim espresso i zapalim.“

Nakon dosta sudaranja i zapinjanja s teškim i nespretnim torbama, mama i ja napokon smo se našle na peronu, drhtavih nogu i teških glava, zbunjene kao dva miša koji žmirkaju na jakom jutarnjem svjetlu. Gužva oko nas stala se smanjivati dok smo polako koračale prema luci, osluškujući melodije poznatog govora, osjećajući snagu sunca koje je najavljivalo vruć mediteranski dan. Onda se pred našim očima otvorio onaj široki, plavi prolaz prema Braču i Šolti, i punim sam plućima udahnula opori vonj luke, kojeg bih prepoznala među stotinama drugih. U tih nekoliko trenutaka stao je cijeli doživljaj; miris soli i benzinskih isparavanja, žubor glasova pomiješan sa štropotom kolica pretovarenih prtljagom, zvuk brodskih sirena. Rano splitsko jutro, veliki plavi bljesak, lakoća tek načetog ljeta i osjećaj da sam stigla kući.

DOBRE GODINE

Izdavačka kuća Ljevak, 2025

Sedamdesetih godina i kasnije, od Zagreba prema Splitu dnevno je vozilo pet vlakova. Pruge su bile dvije; dužom, Ličkom, prema Dalmaciji se putovalo osam ili devet sati što je ovisilo o čekanju na stanicama. Na toj su trasi vozili Mosor Dalmacija express, poslijepodnevni i noćni vlak, i Lika express, brzi vlak koji je spajao Zagreb i Knin. Druga pruga, poznata kao Bosanska ili Unska, bila je kraća, modernija i brža, i Marjan express prelazio ju je za nekih šest sati. Pruga je osam puta presijecala granicu s Bosnom prateći lijepi zeleni kanjon rijeke Une. Marjan, poslovni dnevni vlak koji je iz Zagreba za Split polazio rano ujutro, u Split bi stigao oko podneva, a za Zagreb se vraćao poslijepodne, dok je u suprotnom smjeru vozio Mediteran. Trasa je bila: Zagreb – Velika Gorica – Sisak – Sunja – Bosanski Novi – Bihać – Knin – Split. Na plavim vagonima Marjan expressa , koji su svi bili prvog razreda, stajao je natpis InterCity, a putnicima su za vrijeme putovanja posluženi topli i hladni napici, novine i časopisi.

Privilegij brzine i udobnosti, koji je pripadao poslovnim ljudima, nismo imali mi, koji smo se Mosorom do Splita drndali cijelu noć, no to nije smetalo jer je vožnja vlakom činila uzbudljivi dio ljetovanja. U Dalmaciju smo mama i ja svake godine putovale krajem srpnja, a tjednima unaprijed brojila sam dane kad ćemo krenuti na put. Kako se veliki datum približavao, loše sam jela i loše spavala, misleći na omiljene uvale i staru kuću u Maslinici, radeći popise stvari koje treba ponijeti, pripremajući romane i stripove. Koja će mi odjeća trebati, jesu li mi još dobre lanjske papuče za more, hoću li nagovoriti mamu da u NAMI kupimo onu plavu kapu za kupanje? Mogućnosti su bile ograničene jer smo na raspolaganju imale samo dvije putne torbe i svaka po dvije ruke, a trebalo je misliti i na voće i povrće koje ćemo kupiti na splitskom pazaru, a koje će povećati i opteretiti prtljagu koje je trebalo donijeti do trajekta. Ni Glavni kolodvor nije bio blizu, a nije bilo sigurno ni hoćemo li imati sreće s tramvajem, pa je na dan putovanja, od kuće za svaki slučaj trebalo krenuti puno ranije.

Zbog velikih dnevnih vrućina, i zbog uštede vremena, putovale smo noću, i to drugim razredom. Na kolodvoru je vladala gužva i metež kao usred dana, a na peronima se moglo vidjeti raznoraznog svijeta. Bilo je tu obitelji pretovarenih prtljagom koje su, poput nas, krenule na ljetovanje. Nijemci i Austrijanci teglili su goleme kufere, dok su glasni i nasmijani studenti, koja su Europom putovali u majicama i kratkim hlačicama posrtali pod divovskim ruksacima. Vlak je bio pun do posljednjeg mjesta, sva sjedala u kupeima zauzeta, pa se rezervacija pokazala kao pametna investicija, iako se ponekad događalo da greškom budu izdane duple. U tom je slučaju sjedio onaj tko je došao prvi, dok drugom nije preostalo nego da cijelu noć kunja u hodniku. To nije bilo ugodno, ali nije bilo ni neobično, u to su vrijeme hodnici bili zakrčeni prtljagom i onima koji su na njoj sjedili. U posljednjem naletu, prije samog polaska, ljudi bi usplahireno zavirivali u kupee provjeravajući je li ostalo koje slobodno mjesto, dok su sretniji, uvaljeni u sjedala, odmahivali glavama. Neprestano sam pogledavala na veliki sat na peronu, čekajući da se kazaljke pomaknu na deset, a kad je s kolodvorskog zvučnika glas najavio da “Vlak za Split polazi s 3. perona 2. kolosijeka”, svatko u kupeu malo se promeškoljio ili nešto promrmljao, a meni je srce poskočilo od veselja. Napokon! Vlak je trznuo i pokrenuo se, a s druge strane stakla mimo nas su polako, pa sve brže, stali kliziti ljudi na peronima, sat, kiosci i kolodvorska zgrada.

Uske police iznad sjedala bile su nedostatne za svu prtljagu: putne torbe, kuferi, ruksaci i plastične vrećice uglavljeni su gdje god se našlo mjesta, a često bi završili i pod nogama, tako da smo se o njih spoticali uvijek kad bi netko trebao izaći na zahod. Tako stisnuti, čekali smo da prođe kondukter koji je kontrolirao vozne karte, a onda je razgovor utihnuo, i u jednom trenutku svjetlo u kupeu se ugasilo. Stavila sam glavu mami u krilo, a već nakon desetak minuta sve me počelo žuljati, pa sam se uspravljala i naslanjala na njeno rame. Dok smo pokušavale zaspati vlak je monotono kloparao ususret jugu, smokvama, moru i svemu za što sam živjela ostatak godine.

Onda bi u neko doba zašuštao masni papir i zamirisale zimska ili srijemska kobasica, a iz mraka se začulo mljackanje. Netko je žvakao sendvič. Razbuđena, nisam više mogla mirno sjediti, a sat je pokazivao tek ponoć, što je značilo da nas čeka još više od šest sati vožnje. Tad bi mama dohvatila kartonsku kutiju na kojoj je pisalo Alpina, a koja je bila obložena pak papirom i puna kiflica s pekmezom ispečenih za put dan ranije, pa smo malo jele i pile dvojni C. Poslije osvježenja nastavila sam drijemati dok me ne bi prenuo miris nečije cigarete; pušenje u kupeima bilo je uobičajeno i nitko se oko toga nije posebno uzrujavao. Onda sam osjetila da moram na zahod, a stići do njega bio je pravi pothvat. Kroz uski hodnik zakrčen prtljagom i ljudima koji su se izvalili preko nje, mama se probijala prva a ja za njom, hvatajući ravnotežu dok se sve oko nas ljuljalo i treskalo.

Nakon što sam u uskoj, smrdljivoj kabini obavila što sam trebala, vrativši se u kupe ukočena ali olakšana, ponovo sam se naslonila na mamino rame misleći sve vrijeme na to kako će biti divno kad uđem u more i zaplivam. A onda je sve nestalo i ja sam spavala do trenutka u kojem me je prenuo glas iz kolodvorskog zvučnika i zabljesnulo resko svjetlo. Stajali smo na željezničkoj stanici u Kninu. Svatko tko je ikada putovao vlakom na more, dobro zna da je to gotovo kao dolazak na cilj, i o spavanju više nije bilo govora. Bili smo blizu, i sad se sitno brojilo: Knin – Perković – Split. U Perkoviću se malo duže čekalo jer se zadnji vagon odvajao za Šibenik, ali to čekanje nikome nije smetalo. Ljudi su se češljali i protezali utrnule vratove, otvarali termosice s crnom kavom, odmatali preostale sendviče, mama je ponovo izvadila kutiju s kiflicama. Izgužvani i raščupani zadovoljno smo žvakali navirujući se sve vrijeme prema prozoru, jer nitko nije htio propustiti veliki i svečani trenutak u kojem će iza prljavog stakla prvi put bljesnuti more.

Mosor je na splitski kolodvor stigao između šest i sedam ujutro, zavisno od kašnjenja. Prilikom silaska s vlaka nastala je neopisiva gužva jer se odjednom svima žurilo, i svatko je htio što prije izaći, što u onom metežu i zbrci nije bilo jednostavno. Zapinjali su kuferi i torbe, ljudi su se gurali a glasovi miješali: uzbuđeno, svadljivo, veselo i nestrpljivo.

„Eno naših na peronu, hajde, mahnite da nas vide!“

„Ma, čovječe, maknite taj kufer, cijeli ste prolaz zauzeli!“

„Samo da dođem na rivu, kupim Slobodnu, naručim espresso i zapalim.“

Nakon dosta sudaranja i zapinjanja s teškim i nespretnim torbama, mama i ja napokon smo se našle na peronu, drhtavih nogu i teških glava, zbunjene kao dva miša koji žmirkaju na jakom jutarnjem svjetlu. Gužva oko nas stala se smanjivati dok smo polako koračale prema luci, osluškujući melodije poznatog govora, osjećajući snagu sunca koje je najavljivalo vruć mediteranski dan. Onda se pred našim očima otvorio onaj široki, plavi prolaz prema Braču i Šolti, i punim sam plućima udahnula opori vonj luke, kojeg bih prepoznala među stotinama drugih. U tih nekoliko trenutaka stao je cijeli doživljaj; miris soli i benzinskih isparavanja, žubor glasova pomiješan sa štropotom kolica pretovarenih prtljagom, zvuk brodskih sirena. Rano splitsko jutro, veliki plavi bljesak, lakoća tek načetog ljeta i osjećaj da sam stigla kući.

DOBRE GODINE Izdavačka kuća Ljevak, 2025