Prije svega treba odbaciti cijelu raspravu o takozvanoj „povijesnoj autentičnosti“ kao ključu za razumijevanje Homera. Takav pristup ne promašuje samo povijesne činjenice; on promašuje samu narav epa. Posrijedi nije tek historiografski nesporazum nego kategorijska pogreška. Homer nije bio povjesničar. Bio je pjesnik. A poezija i povijest ne govore istim jezikom niti imaju istu istinu.

Pjesništvo počinje tek kada je sve već rečeno.

Ta rečenica zvuči paradoksalno, ali upravo u njoj leži zakon svakoga velikog epa. Ne znači da više nema što reći, nego da je život već rekao svoje. Događaji su završeni, junaci su umrli, a pojedinačna iskustva prestala su pripadati onima koji su ih proživjeli. Postala su zajedničko pamćenje. Prije toga postoji samo život. Tek poslije nastaje pjesma.

Ako je Homer uopće postojao kao povijesna osoba, a nije tek ime koje je grčka tradicija dala vlastitom pjesničkom geniju, upravo zato nije mogao biti suvremenik Trojanskoga rata. Homeru je bila potrebna višestoljetna udaljenost od događaja koje opjeva. Ne zato što nije znao činjenice, nego zato što činjenice nisu bile njegova građa. Njegova građa bilo je narodno sjećanje.

Između događaja i epa mora proteći vrijeme u kojem se iskustvo pretače u priču, priča u predaju, a predaja u pjesmu. Tek tada nastaje Homer – ne kao kroničar prošlosti, nego kao pjesnik njezina smisla.

Veliki ep zato nije neposredna memorija, nego sedimentirana memorija. Kao što geološki slojevi nastaju dugim taloženjem, tako i ep nastaje stoljećima usmenoga pripovijedanja. Homer ne pjeva događaj; on pjeva njegov odjek. Ne opisuje ono što se dogodilo, nego ono što je od toga ostalo nakon što je vrijeme učinilo svoje.

Ali upravo se ovdje događa presudna preobrazba. Vrijeme ne služi samo tome da izbriše pojedinosti. Ono izdvaja ono što je trajno. Događaj koji se još uvijek zbiva ostaje zatočen u vlastitoj prolaznosti. Tek kada se odmakne od sebe, kada ga različiti naraštaji ponovno pripovijedaju i svaki u njemu prepozna vlastito iskustvo, on prestaje biti činjenica i postaje paradigma.

Mit ne čuva ono što se dogodilo jednom.

Mit čuva ono što se uvijek iznova događa.

U tome se susreću vrijeme i vječnost. Povijesni događaj pripada vremenu jer se zbio jednom. Paradigmatski događaj pripada vječnosti jer se, upravo zato što se zbio jednom, neprestano ponavlja u ljudskom iskustvu. Povijest pamti ono što se dogodilo. Poezija pamti ono što se ne prestaje događati.

Zato Homer ne pripovijeda samo Trojanski rat. On pripovijeda svaki rat. Ne pripovijeda samo Odisejev povratak. On pripovijeda svaki povratak. Ne pripovijeda samo jednoga kralja koji se vraća na Itaku. On pripovijeda svakoga čovjeka koji se nakon dugoga lutanja pokušava vratiti sebi, svome domu i svome imenu.

Upravo zato Aristotel može ustvrditi da je poezija filozofskija od povijesti. Povijest govori što se dogodilo Alkibijadu ili Periklu. Poezija govori što se može dogoditi svakome čovjeku.

Isto vrijedi i za pismo. Zapisuje se tek ono što je prethodno stoljećima bilo izgovarano. Pismo nije početak priče, nego njezina druga egzistencija. Ono dolazi tek kada usmena predaja postane dovoljno gusta da može preživjeti odvojena od glasa koji ju je nosio.

Otuda proizlazi potpuna promašenost pokušaja da se Homer „povijesno rekonstruira“. Homer nije zapisivao prošlost. On je pjevao pamćenje. A pamćenje nije arheologija. Ono ne čuva predmete nego smisao.

Zato u Homeru bez ikakve nelagode zajedno postoje stvari koje pripadaju različitim stoljećima: brončano oružje i željezo, mikenski šljem od veprovih kljova i mnogo mlađi oklopi, različiti društveni običaji, različiti jezični slojevi i različite političke stvarnosti. Jer ep nije fosil. On je živo tkivo kolektivnog sjećanja.

Vrijeme u njemu ne prolazi linearno nego se taloži. Svaka nova generacija na istoj pjesmi ostavlja vlastiti sloj, kao što rijeka stoljećima taloži sediment. Zato je Homer istodobno mikenski, geometrijski i arhajski, a zapravo nije nijedan od njih. On pripada trenutku u kojem se sve te prošlosti prvi put stapaju u jednu pjesmu.

Odiseja zato nije prozor u trinaesto ili dvanaesto stoljeće prije Krista. Ona je prozor u sedmo. U vrijeme kada Grci ponovno otkrivaju svijet, osnivaju kolonije od Crnog mora do Sicilije, intenzivno se susreću s drugim narodima, kada željezo mijenja gospodarstvo, a pismo mijenja samo ljudsko pamćenje.

To nije slučajnost.

Odisej upravo zato postaje polytropos. On nije samo čovjek mnogih putova. On je čovjek mnogih vremena. Razumije brončano doba, ali vlada željeznim. Pripada svijetu heroja, ali govori svijetu trgovaca, pomoraca i kolonista. Posljednji je junak staroga svijeta i prvi čovjek novoga.

Zato se cijela Odiseja igra vremenom. Ne samo svojom kompozicijom, u kojoj početak dolazi nakon sredine, a prošlost neprestano prodire u sadašnjost, nego i vlastitim razumijevanjem povijesti. Vrijeme u Homeru nije kronologija. Vrijeme je materijal od kojega pjesnik gradi značenje.

U tom je smislu potpuno besmisleno pitati kojoj epohi Odiseja „zapravo pripada“. Ona pripada svim epohama koje su se u njoj nataložile. I upravo zato današnja rasprava o tome zašto Nolanovi ratnici ne izgledaju „mikenski“ promašuje samu bit. Homer sam nikada nije bio „autentičan“ u tom smislu. On nije rekonstruirao prošlost; preoblikovao ju je kako bi govorila njegovoj sadašnjosti. Veprovi šljemovi, brončani mačevi, željezo, različiti dijalekti i različiti društveni običaji već su kod Homera anahroni. Ne zato što pjesnik nije znao bolje, nego zato što je znao da pjesma nije arheološka rekonstrukcija.

Pjesma nije muzej.

Pjesma je mjesto na kojem se sva vremena mogu susresti.

Zato se ep pjeva tek kada je sve već izgovoreno. Tek kada događaj prestane biti događaj i postane zajedničko pamćenje, može nastati poezija. A tek kada poezija dovoljno dugo živi u glasovima ljudi, može postati zapis.

Redoslijed je uvijek isti: najprije život, zatim govor, potom pjesma, a tek na kraju pismo.

Tko taj redoslijed obrne, više ne čita Homera. Čita arheološki katalog.

Homer nije želio sačuvati prošlost. Želio je sačuvati njezino značenje. Zato gotovo tri tisuće godina poslije Odiseja još uvijek govori našem vremenu. Nije nastala iz jednoga događaja, nego iz njegova dugog odjeka u ljudskom pamćenju. Njezina istina nije u tome što vjerno opisuje ono što se jednom dogodilo, nego u tome što otkriva ono što se uvijek iznova događa.

To je možda i najdublja definicija klasika.

Klasik nije djelo koje je preživjelo vrijeme.

Klasik je djelo u kojem je vrijeme postalo vječnost.