SVJETLOST KORDILJERA D.H. LAWRENCEA
.
Putovanje se zbilo na ekranu.
Slike tutnje pored mene i teško se
osloboditi misli o sudbini i smrti.
Televizijski voditelj patetično je
izgovorio uskrsnuće riječi »katastrofično«.
Osjećam bol u cijeloj lijevoj strani,
zub koji me razara,
potom sam histerična tužna sudbina
koju su svi pročitali u stihovima:
danima prelistavam knjige
i pronalazim vlastite rečenice:
1928. po prvi put sam javno izgovorio
rečenicu: »It makes no difference, though«
u The Woman Who Rode Away D.H. Lawrencea.
Bilo je hladno kao svaki put kada je
prljava Lady izlazila iz sobe
»nevidljivo kroz ključanicu«; nabasao sam na
konstrukciju izgovorenu u pjesmi Vladislava Kušana.
Zašto Vladislava Kušana? A zašto ne?
Ta, zaustavio sam se na 532. stranici Zlatne knjige
hrvatskog pjesništva samo zato što sam htio
prelistati jednu opsežnu knjigu, itd.
Sada će moji prijatelji
uporno tražiti uporišta u imenima i naslovima
koje sam slučajno zahvatio s police.
Znam da ne mogu zaobići taj čuveni
»prst sudbine«, zbog čega i bilježim
izlizanu sintagmu
koju nikad nisam izgovorio »prvi put«.
I što sad? Surova igra prozirnosti
kao da bistra voda Amazone
ispire kamenje pod vlažnim prstima Anda.
To je kadar koji sam upravo vidio
na ekranu svoga c/b televizora.
Jesam li jednom, u djetinjstvu, već negdje susreo
i sada spomenutu »svjetlost Kordiljera«?
Možda je to bilo u nekoj
u nizu uzbudljivih priča Karla Maya,
koji je sve vidio bez televizora,
buljeći kroz prozor sobe »na Schwarzwaldu«.
I eto, odjednom osjećam »kliženje
autorove pozicije«, na što me podsjeća B.A. Uspenski
na stranicama s fusnotama od 38 do 40 jedne nekad
simpatične knjige.
Zbilja naporna rečenica. Sve ću to jednom reducirati
i smireno izgovoriti posve novu. Valjda će me netko
upozoriti na nju.