Budući digitalni šegrt, zauvijek daleko od titule majstora, dosad nisam uspio u namjeri da prije korištenja kompjutera samo za pisanje nekako preskočim vijesti. Svakog jutra me dočekaju na ekranu, neumoljive kao straža pred nekom kraljevskom palatom. Uzalud mi trud da ih posve izbjegnem, ukažu se naslovi istih. Nije mi od pomoći ni starinski vic o ona dva Bosanca u kojem prvi pita drugog bi li mogao skočiti sa jednog solitera na drugi, na što upitani odgovori da je to nemoguće.

“Jest’ nemoguće, ali samo onima koji nikad nisu čuli za troskok!”, konstatuje pitalac.

U digitalnom kontekstu već dugo se branim Titovim motom “Ništa nas ne sme iznenaditi”, izvedenim iz njegovog načela “Živimo kao da će večno biti mir, a pripremajmo se kao da će sutra rat”. O načelu kojim dominira kontrast mir – rat ne bih mnogo, bojim se da bih zajedno sa štiocem ovog zapisa lutao od Homera do Versaja i Jalte, može biti i do Minska 2. Uz to, u ovim medijskim mainstream “vunenim vremenima” ne bih nipošto dodao ni da mi odnekud stižu zvuci muzike orkestra sa Titanika.

Mnogo mi je važniji onaj moto. (Je li to neko iz predsoblja dobacuje: “Sad ti je i Tile koristan!” Neko? Velim tako, da se ne prave porodični problemi). Zapravo, važna mi je definitivna uzaludnost onog mota, barem u slučaju moje malenkosti.

I…tako. Od 11. avgusta nikakav troskok mi ne pomaže da skočim na soliter na kojem bi se moj kompjuter pretvorio u najobičniji pisaći stroj.

Ništa vijesti, ništa reklame. Samo za pisanje.

Nego, da objasnim zašto mi je značajan 11. avgust (godine Gospodnje 2026). Ako upitate gospođu Vještačku, za manje od tren oka će vas obavijestiti da su tog dana, između ostalih, rođeni španski pisac Fernando Arrabal, naši glumci Martin Sagner i Bata Stojković (takođe američki porno glumac Bobby Blake), da su tog dana, opet između ostalih, umrli glumac Robin Williams (počinio samoubistvo), slikar Jackson Pollock i slikarka Lavinia Fontana. Događaja je takođe cijeli niz: nastala je Zemlja (prema kalendaru Maja), usvojen ustav Weimarske Republike, kralj Husein proglašen za kralja Jordana, totalno pomračenje Sunca u Evropi i Aziji…

A godine? Potražite sami. Ona Gospođa je velikodušna, sve će vam ponuditi. U trenu, zapravo brže od trena.

Tog dana, dakle 11. avgusta, kad sam zapazio vijest praćenu kratkim videom da se Mark Zuckerberg, osnivač Facebooka i glava Mete, dan prije okušao u meču sa gruzijskim šampionom borilačkih vještina Merabom Dvalishvlijem, zvanim “the Machine”, izveo sam troskok. Digitalni naravno, i to vrlo uspješan. Jedači našeg vremena, bilo ono bergsonovsko, ajnštajnovsko ili najvulgarnije tik-tak švajcarskih satova, postaju moćnijima sa proždranim vremenom svakog od nas. Nas, dakle Liliputanaca 21. stoljeća. Dovoljno je da ostanemo na naslovu vijesti.

E, nećeš ga, Mark!

Dan kasnije? Kao u filmu Groundhog day (1993) Harolda Ramisa, sa Billom Murrayem e Andie MacDowell u glavnim ulogama, kompjutersko jutro se ponovilo. I dan kasnije, I dan nakon tog dana, i…

Danas je 18. avgust. Istina, probudio sam se sam. Bez pomoći muzike iz pjesme I Got You Babe (u izvedbi Sonny & Cher) u Ramisovom filmu. A na ekranu? Prva vijest… O kome, o čemu? Iiznova onaj video: makljaju se Mark i Merab. Krpe se, izgleda – sve u šesnaest. I rukama i nogama, na nekom splavu, platformi ili već na čemu sličnom nekoj pravouganoj ploči. Cijeli taj cirkus na nekom jezeru na zapadu SAD ima muzičku podlogu (Can’t Hold Us Macklemorea i Ryana Lewisa) i smijeh boraca, a na momente se vidi kako u nekom plovilu kruži Markova skvo. Tako sam saznao da se zove Priscilla Chan. Svako novo znanje me obraduje, pa sam bio radostan kao ruža u decembru.

Krpe se, oni – već pomenuti. Zapravo “krpe se”. Ne treba biti ekspert za borilačke vještine pa okačiti navodnike. Jasno je da bi Gruzijac mogao smazati Marka za predjelo ili ga rastaviti na sastavne dijelove kao da je lutka He – Mana. I da su Markovi udarci farsa istih. (Dodamo li u Mark jedno s gdje treba, možda ćemo se sjetiti onog filozofa koji je još u mladosti, u Ranim radovima, shvatio i objasnio u čemu je otuđujuća svemoć novca).

Vratimo se argumentu jednim pitanjem. Kako da bude jasno običnom smrtniku otkud i zašto ozbiljan ton italijanskih i inih vijesti o tom “meču”? (Ne prenosim link clipa, neću da Cukeru pravim reklamu).

Jedna od agencija, kao što je, na primjer, italijanska ANSA (koja, recimo, o Gazi i Ukrajini filtrira informacije), podcrtava da se milijarder već isprobao u jednom meču sa Merabom, dakle sa Mašinom. Naravno, agencija samo prenosi vijesti, pa nema komentara o klipu koji je, tvrdi se, na mrežama postao zarazan. Ovaj put je korporativni Il Corriere della Sera (14. 08), donio članak (https://short-url.cc/1weeD) unekoliko kritičan do Super Marka. (Kradem epitet od Shigerua Miyamota, autora Nintendove igrice Super Mario, čiji junak nema granica u svojim poduhvatima).

Tekst koji potpisuje Paolo De Stefano donosi, posebno neupućenim, neke bitne informacije o “ludom ljetu” Super Marka, te njegovim prethodnim poduhvatima i uopšte aktivnostima, prenosim u cijelosti:

“Čovjek ostaje bez riječi pred ‘ludim ljetom’ vlasnika Mete: mečevi kik-boksa i boksa s prvakom borilačkih vještina, koji su skupili 700.000 lajkova na Instagramu i 8.000 komentara. Rezultat: njegov oduševljeni partner za sparing, koji se nada da će ponoviti dvoboj svakog dana. To je izazov koji Mark Zuckerberg sebi postavlja svake godine i iz kojeg uvijek izlazi sa prilično poboljšanom globalnom reputacijom, bilo da se radi o džudži, vodenim, kopnenim ili zračnim disciplinama. Nikada se ne zadovoljavajući svojim postignućima, on sebi neprestano postavlja nove ciljeve. U narednim godinama vidjećemo ga kako pokušava skočiti uvis s motkom s visine od 12 metara i baciti disk (možda čak i “satni” disk), kako učestvuje u šah-boksu (koji se smjenjuje između šaha i boksa), ili kako igra odbojku bez upotrebe ruku, već samo bradom.

Uostalom, između 2009. i 2019. uspio je da nauči kineski, da jede samo životinje koje je sam ubio i da upozna ljude iz svih pedeset američkih saveznih država. To su stvari zbog kojih zadrhte vene i puls običnih smrtnika. Među zapanjujućim rekordima koje je najavio i postigao, postoji samo jedan koji ostavlja čovjeka zbunjenim: navodno je Zuckerberg u prošlosti bio u stanju pročitati knjigu svake dvije sedmice. Iskreno, s obzirom na njegov pedigre, očekivali bismo daleko više. U stvarnosti, kada je riječ o čitalačkoj sposobnosti, u hipotetičkom dvoboju uvjerljivo bi ga pobijedio bilo koji beskičmeni, blijedi provincijski kritičar (ne mora to biti Umberto Eco ili Harold Bloom). Čitanje jedne knjige svake dvije sedmice je kao da se tučete rukama s dvanaestogodišnjim dječakom, a ne sa svjetskim prvakom. Za ‘mens sana’ u tijelu početnika u teretani potrebno je nešto sasvim drugo: neću da kažem dvije knjige dnevno, ali barem jednu; recimo, da budemo velikodušni, dvije knjige svaka tri dana – par knjiga sedmično. Moglo bi se prigovoriti da ni polovina Italijana ne pročita niti jednu knjigu godišnje. U redu, ali devet posto je otprilike na istom nivou s tim postotkom, ili čak i većim i, što je još važnije, nikada ne bi ni sanjali da se time hvale kao Guinnessovim svjetskim rekordom”.

I…tako, proždirući vlastito vrijeme (krivica je moja), jutros sam naišao na komentar popularnog italijanskog psihijatra Paola Crepeta. Bez dlake na jeziku, kao i uvijek. Njegov komentar: “To što gledam Zuckerberga kako se bori sa šampionom ko zna koje borilačke vještine, ne znam na kojem malom umjetnom ostrvu, na jezeru koje je možda takođe umjetno, u umjetnom svijetu, i tako dalje i tako dalje, nasmijava me jer me podsjeća na Mussolinija kad je ljeti žnjeo pšenicu bez košulje (…) Poruka je uvijek ista; na kraju svi upadnu u istu zamku: ‘Ja sam ono što jesam, ja sam macho, ja sam jak, ja sam nepobjediv, morate vjerovati u mene jer sam jak’…”

Meni se čini i da je psihijatar i ovaj put samo spasavao svoju dušu. Svoju, kraj tolikih koje su se šapatom prodale (ne samo) Facebooku. Ovdje ima svoju publiku. Koju je možda i ovaj put mogao prodrmati konstatacijom da će tako biti i nadalje, sve dok prosvjetni sistem ne uvede mjere detoksikacije: nekritičko korištenje digitalno razara um, prije svega mladih bića. Ipak, čini mi se de se Crepetu potkrala omaška: Duče je bio u stvarnom polju, žito nije bilo vještačko. Pa i propaganda, Benitova, čini mi se naivnom. Molim lijepo, i kulturno svakako, da ovo ne protumače pogrešno današnji evropski nacisti.

A ono moje, to jest Tiletovo NNNI? (Ništa nas ne smije….) A tek ono: E, nećeš ga, Mark! (?) I to je zadžabe! Kao i sjećanje na anegdotu u kojoj moj pokojni otac, onih davnih šezdesetih, tvrdi da se, putem vanrednih studija, pravnika kod nas toliko namnožilo da… “Ako pazarnim danom odignemo konjsku balegu, ispod nje će iskočiti pravnik!”

Kao dijete sam stiskao nos prolazeći kraj onih konjskih “loptica”. Danas bi ih rado mirisao. Kao da su ruže! Ruže u svijetu koji sve više gubi okuse, mirise, pa tako i stvarnu sliku samog sebe, a dobija Umjetno kao nagradu za pristajanje na sve.

Toliko, pa sad – naravno, samo ako hoćete – razmislite jesmo li sada kod Orwella, Zamjatina ili Huxleja. Vama toliko, a samom sebi pitanje: Ko sam/smo dok konzumiramo informacije? Ako ćutimo – jesmo li ovce koje ih pasu na beskrajnoj digitalnoj livadi? Ako reagujemo javno, jesmo li mitomani koji ne shvataju da ima dovoljno nadležnih za komentare?