Piše: Nera Karolina Barbarić

Eto, želja mi se nenadano ispunila: kad sam ono poželjela da Omer Rak bude taj koji će napisati sočno mistično štivo, kako bih mogla uživati u dobrom starinskom čitanju, nisam zamišljala da bi to mogao biti već sljedeći njegov roman. Kad ono ‒ Naklada Jesenski i Turk objavila je prije ljeta “Sedam dana poltergeista” i preda mnom se našlo djelo u kojem Omer Rak radnju vodi dovoljno brzo da drži napetost i dovoljno sporo da se sva ta čudna zbivanja mogu pratiti…

Na prvi pogled jednostavan fantazy tekst umočen u mistiku i paranormalno, Rakov novi roman kao jaku stranu ima činjenicu da je zapravo riječ o istinitim događajima koji su se 1950. zbili u Rakovu Selu, mjestu nadomak Šibenika. Priču o duhovima Rak je, miješanjem fikcije i stvarnih događaja, utemeljio na izvornoj priči o magičnom kamenju koje leti i pada na krov jedne seoske kuće, a u romanu zbivanja pratimo preko Trenta, privatnoga detektiva za paranormalne pojave, koji nas vodi kroz čvrsto strukturirano štivo, rigorozno i pedantno sastavljeno od svih elemenata potrebnih za dobru priču.

Na samome početku romana autor uvodi jednostavni, pomalo udvorni jezik, spominje imena koja kao da smo već čuli, fiksira razgovor između likova koji kao da je izašao iz knjige o parapsihološkom ili ezoteričnom, a radnja se odvija gotovo kao u igricama. Općenito, fantastična je fikcija po svojim intrinzičnim karakteristikama ozbiljna fikcija, s idejama koje mogu biti previše složene ili previše kontroverzne za čitatelja, ali ih – zahvaljujući vještini pisca ‒ možemo zamisliti kao oblak nasred neba svih ostalih narativnih žanrova; oblak iznad zmajeva i dvoraca, ali i neistraženih velikih kuća i hodajućih antropomorfnih entiteta; oblak koji svojim filamentima golica znanstvenu fantastiku i horor, ali dodaje note erotičnoga, ružičastoga i žutoga, te praktički svaki drugi oblik narativnoga djela.

Ono u što sam se uvjerila čitajući djela ovoga autora jest, pogotovo kada govorimo o fantastici, da ona ne počinju od prve stranice i ne završavaju posljednjom, već slijede svoj trag iz nekog dalekog odjeka, bilo da je to mit, legenda ili nečija priča; potom utječu na druge, generirajući pojave vremenski i geografski vrlo udaljene, ali povezane posebnim nitima, maštom autora. Kod Omera Raka primjećujemo i sretnu slučajnost da on svojim iscrpnim poznavanjem paranormalnoga, okultnoga, utječe ne samo na čitatelje, nego i na sebe sama, jer djela mu gotovo kataloški slijede trag zametnut u prethodnome djelu, a koji on slijepo slijedi postajući tako nevidljivim, ali najvažnijim protagonistom u romanu.

No, što je uopće “bučni duh” ili poltergeist (njem. Poltern + Geist, bučiti, udarati + duh) i kakva je njegova uloga u ovom romanu? Jednostavno je, Omer Rak se opet našao na svom terenu: ponudio nam je štivo u književnom žanru koji posljednjih godina bilježi golem uspjeh, a on sam vrlo mu je posvećen. Riječ je, dakako, o fantastici koja u svojoj srži sadrži jedan ili više nadnaravnih elemenata, znanstveno teže objašnjivih i koji ne unose nužno užas (u kojem slučaju bi to bio isključivo horor), ali povući strikne granice između pojedinih (pod)vrsta štiva praktički je nemoguće. Međutim, ova Rakova nova fantastika nije tek književni žanr zmajeva, vitezova, čarobnjaka i srednjovjekovnih dvoraca, već je ono što se naziva visokom ili epskom fantazijom i jednostavno je jedna od mnogih podvrsta fantazije kroz koju nas u romanu vodi stručnjak za paranormalno, detektiv Trent, kojega je u scenarističkoj maniri angažirao turistički agent kako bi otkrio mistične i paranormalne tajne nekih napuštenih lokacija.

Ovaj Rakov književni crossover može se razumjeti i kao paranormalna romansa koja kanalizira u biti duboke fantazije: sklonost prema zabranjenom, sukob između racionalnosti i neobjašnjivog, želju za nadilaženjem granica svakidašnjeg. Od pionira ovoga žanra poput Anne Rice (i njezinih Vampirskih kronika iz 1970.) do današnjih autora, paranormalna romansa razvila se u globalni fenomen koji trijumfira na papiru, u audio formama i na filmu. Prve naznake žanra razvile su se iz gotičkoga horora 19. stoljeća (Edgar Allan Poe, Bram Stoker itd.), kada su strah i želja za paranormalnim bili međusobno isprepleteni na razuman način. No, Anne Rice, J.R. Ward i Nalini Sing, primjerice, u žanr su unijeli intezivne emocije, senzualnost i eksplicitnu strast. A sve to prepoznali smo i u romanu Omera Raka, samo što je Rak to ispričao na decentno oblikovan, moderan način, podsjetivši nas da živimo u kulturi koja traži bijeg, pravo na sanjarenje i izvanredne užitke. Osim toga, Rak je i majstor mistike, integriranja fantastičnih, nemogućih ljubavi, ali sa suvremenom potkom, te promišljanja o moći i identitetu.

Sadržajno, Rak se opredijelio za klasični zaplet, nakon kojeg se čini kako će radnja teći linearno. Međutim, zahvaljujući dobro pozicioniranim likovima (Trent, “Selena, hodočasnica iz autobusa, strina Janja, Mâka, Roza, menadžer turističke agencije, kao i dosadni odvjetnik s lošim vijestima”), koji se provlače najprije kroz san glavnoga lika, autor vješto ubacuje ideje i obrate kako bi zakomplicirao situaciju protagonista i priču (koja spaja fantastiku i istraživački žanr) pretvara u parapsihološki kotao zbivanja. Rak iskorištava klasične elemente svoje gotičke priče i, u određenom smislu, okreće ih protiv čitatelja. Pri tomu je ključna dvosmislenost jer nikada jasno ne pokazuje koliko je u njegovoj priči zaista nadnaravnog, a koliko je nečijega uma skrenulo s tračnica racionalnosti. Ili, još gore, ludilo i opsjednutost ne moraju nužno biti međusobno isključivi, već mogu biti posljedica jednog i obrnuto.
U mjestu središnje radnje u romanu, u Rakovom Selu, oblikuje se dobro i zlo, ljudi, entiteti, čudovišta, špilje, poskoci. I ostali… Ali, stanje stvari ide dalje od crno-bijelog i proširuje se u beskonačnim nijansama, pa priča postaje mnogo slojevitija i metaforističnija nego se na prvi pogled čini. Premda se radnja vrti oko stvarnih događaja, intencija je ovoga pisca u naknadnoj riječi krenuti u drugom smjeru (i ostaviti zametak za možda sljedeće djelo!). Leteće kamenje i entiteti metafora su pak za društvo koje etiketira, odbacuje i boji se onoga što ne razumije, užasava se promjena. Drugim riječima, pisac ne govori isključivo o paranormalnim pojavama, ne samo to: on zapravo govori o strahovima koji postoje u umovima onih koji ne mogu vidjeti dalje od vlastitih uvjerenja. Ideja je da se likovi nalaze u neprijateljskom okruženju, staništu neprikladnom za ljude koji žive u stalnoj fizičkoj i mentalnoj nelagodi. U ovom povijesnom razdoblju, za razliku od onoga kada je kamenje letjelo te izazivalo pomutnju i strah, autor se oslanja u priči na utjecaj pojedinih samotnjaka, kojima uspijeva udahnuti potpuno novu tragičnu dubinu, ali im ulijeva lucidan i uznemirujući uvid u sadašnjost.

Koristeći se pristupom svoje generacije, Rak upreže stil, jezik, pa čak i filozofiju kao osnovne mehanizme kojima ležerno priča događaje, ukopiravši na pravim mjestima mješavine svoga bahato bogatoga znanja o okultnome, paranormalnome, i kao da na nov, sofisticiran način pokušava resetirati strahove ranijih generacija. Kako god, ali ova priča o duhovima koji kuckaju u osnovi je ogroman  roman, ne zbog svoje veličine, već zato što čitatelja tjera da nastavi čitati i zadivljuje ga svakim okretanjem stranice. To je također originalna priča, uz to što je istinita, koja pripovijeda strašne događaje bez pretjerivanja, zadržavajući određen odmak ‒ ne ironičan, već gotovo simpatičan ‒ od skupine starijih protagonista. Osim toga, roman je dovoljno zlokoban, s trenucima zapanjujuće okrutnosti, sjajnim protagonistom i pričom koju Rak uspijeva malo pomalo rasplesti, često namjerno zavaravajući čitatelja, usađujući ozbiljne sumnje u zdrav razum glavnog lika, a zatim otvarajući vrata čistom nadnaravnom.
Kao da sve to nije dovoljno, to je roman u kojem pupak svijeta postaje mistični kamen oko kojeg uvijen hibernira poskok, a pisac nam tumači: “...prvi kamen koji je pokrenuo poltergeist aktivnost u Rakovom Selu, a Mâka ga čuvao u svojoj kući je doista ‒ entitet. U kamenu je i dalje živio duh, doduše u nekoj vrsti hibernacije, pa nije iskazivao ni jednu značajku poltergeist aktivnosti, no to ne znači da se sve ne može promijeniti u trenutku, probudi li se duh.”  

Dakle, svaka misterija ima svoju žrtvu, ali u ovom romanu Omer Rak svom čitatelju nudi i drugu stranu… Onu koja je nevidljiva, koja je veća od njega samog…

Kad su u pitanju čudovišta i duhovi, još uvijek razmišljam poput Stephena Kinga: Čudovišta su stvarna, a i duhovi su stvarni, žive u nama i ponekad pobijede  ” ‒ ali ako proletite kroz stranice “Sedam dana poltergeista”, saznat ćete kojom vještinom i eskapadom pisac tek na kraju knjige nagrađuje svoje čitatelje u maniri velikoga filmskog maga Carpentera i podaruje im rješenje velike mistične križaljke u romanu, spojivši kozmički i tjelesni horor te društveni komentar kako bi ispričao uznemirujuću i iznenađujuće aktualnu priču.