Fotografija Stjepan Kobasić Stipe

Piše: Marijan Grakalić

U ovom toplom i neugodnom kolovozu napustio nas je Stjepan Jimmy Stanić, izvorna zagrebačka legenda i najstariji prvak naše estrade. Sad mi je ostao još samo Dragec Diklić, posljednji dinosaur, izgleda. Zadnjih se godina i tako slabo viđamo zbog vremena, godina, bolesti ili kartanja.
Zagreb kojeg volimo i kojeg znamo sve je manji na ovoj strani svijeta, i sve nedostupniji na onoj u koju je sada otišao Jimmy. Tamo ga već tri godine očekuje pisac i urednik Marijan Sinković koji nas je svojedobno upoznao, a koji je u autobiografskom romanu ”Mladost glupana” što sam ga uredio početkom devedesetih, opisivao njihovu mladost u Zagrebu pedesetih i šezdesetih godina. Naš autentični Zagreb kojeg, također više nema.
Neću pisati o estradi, festivalima i glazbi Jimmyja Stanića. To i tako sada rade svi drugi, pa čak i ”Kobila Suzy”. Najviše smo se susretali i družili u Grand Slamu u Vlaškoj ulici, kultnoj birtiji u sklopu lokalnog mačevalačkog kluba. Tu su svakog petka i subote svirala legendarna braća Justin, Franjo na Gitari a Ivica na Mandolini, a pjevao je Jimmy Stanić. Staro zagrebački štih i domaći način života bili su neporecivo u prvom planu. Kako i ne bi kad su Justini još od 1946. uredno nastupali po zagrebačkim gostionama, a Jimmi je ovdje samo pridonio atmosferi koja je danas neponovljiva. Njega je krasila vrlo decentna finoća, nije tu bilo nikakva nametanja, a izvedbe su bile gotovo kućne, prirodne i familijarne. Strašno mi nedostaje ta atmosfera. Prisjećam se rečenice Oscara Wildea kako mu je jedne večeri, snježne, palo na pamet da napravi kip užitka koji traje samo jedan tren. Tako mi se u ovom sveopćem Kavkazu sad čini to doba Jimija, braće Justin i Grand Slama, tek jedan tren.

Zbogom dragi Jimmy.