Ne znam što sve treba slaviti u životu, ali TOURNIER je napisao fenomenalnu knjigu SLAVLJA, pa potražimo u njoj estetski orijentir.

Ne znam koliko treba vjerovati da naša slavlja i slave drugima znače, no mi ne smijemo izgubiti njihov smisao.

Ne znam treba li za slavlje mjesto, vrijeme, trenutak, oprema, odjeća, osmijeh iz zrcala, dar iz skupa dućana ili nezamrli šapat u uhu i sjena susreta u oku, no to moramo sami birati.

Znam da pod hitno treba zaboraviti ratove, zaviti rane, pohraniti uspomene na suho i sigurno mjesto, da ih ne otplavi rijeka suza, pa slaviti tiho, s mravima, leptirima, gušterima, puževima, korovom i drvećem, u punoj svjesnosti da je razlog slavlja već to, da nas milosrdna ruka drži na svijetu, dajući svakim danom šansu da budemo savršeniji u ljubavi, bolji u čuvanju svijeta i prirode, uspješniji u umjetničkom izrazu, istinskom procvatu bića.

Idem ispod nevidljivih stjegova, obojenim fantastičnim kolorom jutra i pjevam: Zastave, ko grive lavlje, vihore se: SLAVLJE, SLAVLJE!

Jučer smo proslavili rođendan prijateljice. Danas: Monikinu sjajnu pjesmu. Do večeri, bit će i nešto treće.

Povlaštena sam: godine idu, osjećaj slavlja me ne napušta.

Mora da sam pobijedila, ostaje da to osvijestim. Možda sam negdje već slavna i slavljena, na višoj razini.

Čujete li negdje kliktaj sokola, a nije među oblacima, ne dvojite: to sam ja, to je iz mojega grla!

F. G.