Piše: Marko Raguž

Alber Kami na jednoj od stranica svoje knjige “Mit o Sizifu” zapisuje: „Mi uvijek na kraju dobivamo lice naših istina. Čitava egzistencija, za jednog čovjeka koji ne vjeruje u vječnost, samo je prekomjerna gluma pod maskom apsurda. Stvaranje, to je velika pantomima.“ Ali pukotina apsurda je nemilosrdna, i to je apsurd, koji bi trebalo pojasniti na primjeru Camusovog djela „Mit o Sizifu“. Potrebno je istražiti otkuda se taj apsurd pojavljuje u čovjekovom životu i kakva je njegova priroda. Osnovna jedinica života je atom. Atom koji nije samostalan, koji se na principu magnetizma dovodi u vezu sa drugim atomom. Zona koja ih povezuje jeste zona apsurda, jer je zasnovana na nemogućnosti povezivanja.

Nešto što je osuđeno na odbijanje, egzistira u sjedinjenosti. Alber Kami u knjizi „Mit o Sizifu“ pojašnjava: „Treba živjeti u ovom stanju apsurda. Ja znam na čemu je ono utemeljeno – ovaj duh i ovaj svijet naslonjeni jedan na drugog, bez mogućnosti da se zagrle.“ Sunce i Zemlja su dva atoma, koji su se zakačili jedan za drugi po nepoznatim zakonitostima privlačnosti koji vladaju u kosmosu, ali koji se ne sjedinjuju, ali se i ne razdvajaju. Niti jedan od tih atoma ne može postojati zasebno, a kao povezani proizvode ulančani apsurd svih fenomena, koji iz te veze nastaju. Život, kao i smrt, posjeduje zakone na koje čovjek ne može utjecati, ali ti zakoni nude određeni okvir da se životni procesi u izvjesnoj mjeri ostvaruju. U tom smislu

Kami nastavlja svoju Ispovijed: „Apsurd je, u suštini, razdvojenost. On nije ni u jednom ni u drugom od upoređenih elemeneta. On nastaje iz njihovog suočavanja. Na planu inteligencije, mogu dakle reći da apsurd nije u čovjeku (ako bi jedna takva metafora mogla imati smisla) ni u svijetu, nego u njihovoj zajedničkoj prisutnosti. On je zasad jedina veza koja ih spaja.“ Živjeti znači spoznati harmoniju kosmičke povezanosti atoma, i prihvatiti apsurd cikličnih kruženja, koji su osuđeni na transformaciju ili promjenu oblika, odnosno smrt.

Uvijek je toga bilo – “Metamotfoze ludog Spinoze”, što bi se u šali reklo. Život je maskenbal, ljudsko lice se kameleonski preobražava i prilagođava toj predstavi koju, sam bog zna zbog čega, nazivamo životom, što je zapravo priprema za konačni preobražaj atoma. Kosmos je zasnovani na igri tih atoma, koji se transformiraju, mijenjaju masku ili vanjsku formu, i prijanjaju za druge kosmičke elemente. Tako je i smrt ljudskog bića preobražavanje organskog tijela u materiju planete, odnosno svemirsku prašinu. Međutim, u tu igru je upleten i duh, jer je i on sastavni dio kosmičkih fenomena. Pozicija misli u kosmosu je kao uloga vode u pustinji. Camus piše da je misao u najmanju ruku ušla u ove pustinje, u kojima je ona je u našla svoj hljeb, i još dodaje: „U ovom opustošenom svijetu, u kome je nemogućnost saznanja dokazana, u kome ništavilo izgleda da je jedina stvarnost, očaj bez utočišta, jedini stav, on pokušava da pronađe Arijadnin konac koji vodi božanskim tajnama.“

Mišljenje, filozofija i umjetnost u cjelini se, zasnivaju na već postojećim i utvrđenim kosmičkim zakonitostima, u koje se moraju integrirati, ali koje teže da trancendiraju odnosno nadmaše, baš kao što duh teži da nadmaši postojanje, da „izađe“ iz sebe i da se sjedini s božanskim oblicima, koji postoje kao Biće koje je iznad zakona svemira, ali koje njima vlada.

U tom smislu Alber Kami pravi zanimljive usporedbe: „Pogledajmo još stabla, a ja poznajem njihovu hrapavost; vodu, a ja osjećam njenu tečnost. I dalje: one mirise trave i zvijezda, noć, izvjesne večeri kad se srce odmara, – kako bih, dakle, osporavao ovaj svijet, čiju moć i snage osjećam? Pa ipak, sve znanje ove zemlje neće mi ništa dati što bi me moglo uvjeriti da je ovaj svijet moj. Vi mi ga opisujete i vi me učite da ga razvrstavam. Vi nabrajate njegove zakone, i ja se, gladan saznanja, slažem da su oni istiniti. Vi rastavljate njegov mehanizam, i moja nada se uvećava. Napokon, vi me učite da se ovaj čarobni i šaroliki svijet svodi na atom, a da se sam atom svodi na elektron. Sve je to dobro, i ja čekam da vi nastavite. Međutim, vi mi govorite o jednom nevidljivom planetarnom sistemu, gdje elektroni kruže oko jednog jezgra. Vi mi objašnjavate ovaj svijet slikom. Tad ja priznajem da ste vi, time stigli do poezije…“

Ton u sebi sadrži i ono što riječ ne može iskazati. To su zone u kojima nastaje energija magnetizma, koja ih održava u međusobnoj povezanosti. Kami je napisao jedno zanimljivo zapažanje o muzici, u kojem govori da je muzika lišena poučnog, za razliku od poezije ili filozofije i da je po tome slična matematici, od koje je poprimila bezrazložnost, a zvučni prostor u kojem se ostvaruje muzika presjeca pukotina, iza koje se otvaraju zone neljudskog svijeta. Ton, kao oblik zvuka, mnogo lakše cirkulira kao dio kosmičke energije od riječi, koja, za razliku od tona, sadrži značenja razumljiva duhu.

Ljudski duh je taj element koji proizvodi kosmički rascjep, odnosno pukotinu. Kami piše: „A šta je osnov ovog sukoba, ovog loma između svijeta i mog duha ako ne svijest koju o njemu imam? Ako ga, dakle, želim da podržim, onda to mogu stalnom sviješću, uvijek obnavljanom, uvijek napregnutom.“ Međutim, sve to ne rezultura harmonijom, jer je mišljenje osuđeno na tragičko postojanje, a život je obilježen prokletstvom apsurda, koji proizlazi iz neminovnosti transformacije svih organskih i drugih pojava. Mišljenje je samo premazivanje pukotine, odnosno lakiranje ili osmišljavanje, koje tu pukotinu ne može premostiti.

Mišljenje opisuje taj apsurd, ali ga ne prevazilazi, što nije samo obilježje mišljenja nego i samog života. Živjeti, to znači prihvatiti njegov apsurdni okvir, bez obzira što granica apsurda prije ili kasnije iskrsne na životnom putu, duboka kao kanjon, i nepremostiva. Kami nastavlja: „Jer ako, prelazeći preko ponora koji razdvaja želju od postignuća, potvrđujemo s Parmenidom stvarnost Jednog (ma kakvo ono bilo), mi zapadamo u smiješno protivrječje jednog duha koji afirmiše potpuno jedinstvo i dokazuje samim svojim tvrđenjem svoju vlastitu razliku i raznolikost koju je namjeravao da riješi. Ovaj drugi začarani krug dovoljan je da zaguši naše nade.“

Život znači i dospijevanje u fazu kada se sa apsurdom treba živjeti i saživjeti, kao sa najtežom bolešću, i u takvom stanju koračati dalje, bez obzira na svjesnost da je sve to možda naposlijetku i suvišno. Baš zato što je život takav, nastaje i umjetnost kao krik i kao melem, koji pokušava na sebe preuzeti nešto od tog tereta, a kako Camus kaže, vrijeme nas tokom života nosi, ali nekad dođe i trenutak kada mi moramo nositi vrijeme. Umjetnost modernog vremena je i krik zbog tog apsurda: „Treba samo biti vjeran pravilu borbe. Ta misao može da bude dovoljna kao hrana duhu: ona je podržavala i podržava cijele civilizacije. Rat se ne negira. Potrebno je u njemu umrijeti ili živjeti. Tako je i sa apsurdom: treba disati s njim; priznati njegove pouke i pronaći njihovu srž. U tom pogledu, prevashodna apsurdna radost, to je stvaranje. „Umjetnost, i samo umjetnost“, kaže Niče, „imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine“.“

Vidjeli smo kako je složen ambijent u kojem se ostvaruje ljudski život, i u kolikoj je mjeri prožet apsurdom. U današnjem vremenu običan čovjek svaki božji dan razmišlja o onome o čemu je napisao Alber Kami u knjizi „Mit o Sizifu“. Mit postoji kako bi u njega unosili maštu, a Sizif je prvobitni oblik modernog radnika. Njegov posao je apsurdan, i pri tome ga tjeraju da tim apsurdom „hrani“ svoju životnu volju. „Bogovi su osudili Sizifa da neprestano kotrlja veliki kamen do vrha jedne planine, odakle se on vraćao usljed svoje vlastite težine. Oni su smatrali, s izvjesnim pravom, da nema strašnije kazne od uzaludnog i beznadnog rada.

Ako povjerujemo Homeru, Sizif je bio najmudriji i najrazboritiji smrtnik. Prema jednom drugom predanju, on je bio sklon razbojništvu. Ja u tom ne vidim protivrječnost. Razlikuju se mišljenja o motivima koji su mu donijeli nesreću da postane “nekoristan radnik pakla.“ To su preduvjeti da polarizacija čestica u svijetu poprimi oblike svjetskog rata. Treba svakako naglasiti da je Kami svoju knjigu „Mit o Sizifu“ napisao za vijeme Drugog svjetskog rata, jer je njegova borba tokom pokreta otpora značila odupiranje ništavilu i nadirućim silama mraka.

U modernom svijetu kao da se iznova kreira jedno takvo stanje. Elektricitet u eteru je u stanju usijanja, a apsurdna povezanost atoma pred anarhijom i stanjem pucanja. Stoga je knjiga „Mit o Sizifu“ aktuelnija nego ikad. Radnik je u takvom ambijentu u krizi, a ako čovječanstvo na tom polju zakaže, onda kriza obuzima sve druge sfere: „Radnik danas radi svakog dana u svom životu na istim zadacima, i ova sudbina je isto toliko apsurdna. Ali je tragična samo u rijetkim trenucima, kad on postane svjestan. Sizif, proleter bogova, nemoćan i revoltiran, poznaje čitavu širinu svog bijednog položaja: on na njega misli silazeći. Pronicljivost koja treba da mu donese muku dovršava u isto vrijeme njegovu pobjedu. Nema sudbine koja se ne nadmašuje prezirom.“ Ponekad nastupi vrijeme žrtvovanja. Alber Kami je, pored ostalog, napisao i to da je čovjek uvijek žrtva svojih istina. Kad ih jednom prizna, više ih se ne može osloboditi, jer se transformirao u “Pravednika”, odnosno “Apostola Istine”…

Marko Raguž, pisano 09. 10. 2026.