Pršut je nekad bio ekskluzivna roba, odnosno roba koja se čuvala za specijalne prilike: sprovodi, rođenja, krštenja, pa za doktore i advokate, nekad i učitelje gdje bi služio kao mali poguranac lijenom derištetu u školi.

U doba moje mladosti sva dalmatinska roba bila je prava egzotika u Zagrebu. Maslinovo se ulje mjerilo na kapaljku, u nekakvim djevičanskim i ekstradjevičanskom nije bilo ni govora ( to mora da je bilo dobro izjebano, koliko je meni bilo gorko), lignje su bile za čuditi se, morska je riba bila rijetkost, al pršut, e to je bila posebna priča.

Mi smo svake godine preko neke dalmatinske veze oko Božića dobili pršut. Ja uopće nisam znao što je ta daska čudnog oblika i suspektnog mirisa. Stari ga je ponosno uklještio u stalak. Stalak je bio ekskluzivan, mramornog postolja, al su one bodlje bile manje ekskluzivne: vec pomalo hrđave i savinute u svim mogućim smjerovima. Stari ga je odnio na balkon a mi smo znatiželjno gledali što će sad izvesti s tim pršutom. Kako je taj ocvali ekskluzivni stalak pred ne-znam-koliko godina izgubio i feder za fiksiranje, stari je sve to skupa povezao s nekim žicama, pa je taj siroti pršut izgledao ko da je pokušao bijeg iz logora pa završio na žičanoj ogradi.

Dakle, Stari je završio uz puno psovki (svima, pa i nama) svoje remek-dijelo.

Pršut je u stalku ostao na balkonu pokriven kutijom da ga ne bi napali golubi, a ja sam bio prava faca u školj jer sam dovodio druge iz razreda da gledaju u to čudo neviđeno i probaju pogodit što to uopće je.

E, onda je došao svečani trenutak rezanja. Stari bi ga rezao posebnim nožem a mi bi buljili iza prozora, stari bi kucnuo na staklo, mi bi otvorili prozor i usta a stari bi svakom šuknuo malu šniticu u usta. Onak, ko ptićima u gnijezdu. Meni je bio odvratnog okusa. Na nešto tako žilavo i slano moj organizam nije bio naučen. Borio sam se s njim, nije se znalo hoću li ja pojesti njega il on mene. Na koncu sam ga ispljunuo jer sam ostao potpuno bez snage da ga sažvačen. Stari je naravno popizdio, opalio me nogom u guzicu i jebao mi mater jer ga nisam progutao

Starci su se pravili važni s tim pršutom, pozivali goste, pa se svi zajedno divili toj svinjskoj sušenoj nogici, a ja ga, fala bogu nisam više morao jesti.

No vremena su prošla, a i promijenila se pa sam od mrzitelja pršuta došao u fazu obožavatelja, dapače i proizvođača.

Dakle, nabavih sirovu landrasovu nogicu od 14 kila. Prva je faza bila čišćenje od sveg što bi moglo smetati u sazrijevanju.

E sad ga treba posoliti i stisnuti u prešu na 40 dana. Grubu sol imam, a pretpostavljate da prešu nemam.

Al imam BMW GS! A i zima je. A i motor je odjavljen zimi. I tako ja fino stavio pršut u onu gumenu zidarsku dugačku kantu za miješati mort, posuo sol, stavio dasku i napelao zadnji kotač od BMW-a na pršut!

Dušu, a i veliku količinu vode je ispustio za tih 40 dana. Težina mu je pala na 9,5 kg.

Sljedeća faza je bila zaštita područja koje nije zaštićeno kožom. Za tu sam priliku izmiješao svinjsku mast, rižino brašno, papar i ulje ružmarina te kirurški precizno zaštitio otvoreni dio pršuta.

Pršut je u ageru na kontroliranoj vlagi i temperaturi.

Prošlo je točno 12 mjeseci. Računam ga otvorit tamo negdje oko Uskrsa 2030. godine.

Svi ste pozvani na Gozbu Jaganjčevu.