
U svijetu koji je Monika Herceg u romanu „Ovdje počinje šuma“ ogulila do gole, arhaične kosti, obitelj ne stanuje u domu, nego u skrovištu. Između četiri zida prakuće, koja miriše na hladan beton, zemlju, vlažne čarape i znoj straha, povijest ne teče kao rijeka, već udara poput metalne grabljače o užareni šporet. Svjedoci smo svijeta u kojem su bazične ljudske potrebe sabijene pod stol, u maleno tijelo djeteta koje se smanjuje i tanji, pokušavajući postati nevidljivo pred olujom transgeneracijskog bijesa.
Zajednički nazivnik ovog romana jest anatomija traume koja se ne izgovara, već se očituje narativno i simbolički kroz predmete. Likovi ne razgovaraju; oni komuniciraju težinom i oštricom. Muškarci su ovdje generatori tihe i bučne destrukcije. Djed, ustao kao da ga svi vrazi gone, u zid baca jedini nož i porculan, ostavljajući babi krvave vlasi u rukama. Otac se s bojišta vraća mračan, noseći u stisku plijen iz tuđih, napuštenih kuća – lutku bez prstiju, džezvu, fotoaparat koji bilježi povratak bez radosti. Nasuprot njima stoje žene kao održavateljice biološkog opstanka. Majka je u isto vrijeme i ratnica s tavom u ruci i umorna tkalja koja po treći put krpa prozirne čarape. Njezina grubost prema djetetu koje se popišalo pod stolom nije nedostatak ljubavi, već krik iscrpljenosti u svijetu u kojem nema soli, šećera ni brašna. Ona nema vremena za nježnost; njezine ruke moraju pomesti krhotine prije nego što netko na njih stane.
Ipak, iz tog istog blata i sirovog patrijarhata niče ženski krik i začudna potreba za čistom ljepotom. Tanjur s ljubičastim cvijećem, koji dijete nikada nije smjelo koristiti da ga ne razbije, završava u komadima na podu. No, za dijete te krhotine ne prestaju biti lijepe. Kada stvarni porculan pukne, um mora stvoriti vlastiti. Tu počinje prostor u kojem književnost i umjetnost spašavaju živu glavu.
Dječja imaginacija u ovom romanu nije razonoda, nego disocijacija, jedini štit od živčanog sloma. Dok djed ruši kuću, kroz sobu protrčavaju konji. Dok majka psuje, dijete jaše crnu kobilu kroz tratine pune bijele djeteline, bježeći prema rubu šume. Kada joj baka preda mračni obiteljski kôd praznovjerja kroz priču o svetoj Luciji kojoj su izvađene oči, dijete taj folklor pretvara u ritualnu igru. Kopajući oči lutki olovkom, ono ne čini zlodjelo; ono oslobađa igračku obveze da gleda užas doma. Ono želi oslijepiti svijet kako bi ga zaštitilo od onoga što se prešutno trpi.
Pjesnički stil Monike Herceg funkcionira kao filtar kroz koji trauma gubi svoju apsolutnu moć. Njezine rečenice, kratke i teške poput udaraca, ujedno su i stihovi koji pjevaju o mrazu i šipku. Zapisivanjem ovog djetinjstva, autorica prekida generacijski zavjet šutnje. Ona uzima masne, teške riječi stvarnosti i od njih tka porculan koji se više ne može razbiti. Na mjestu gdje obiteljski dom izgara, a ljudskost biva prepuštena divljaštvu, u djetetovu umu nastaje narativ koji iscjeljuje. Jer tamo gdje prestaje kuća, u nježnosti i otporu, zapravo počinje šuma – mračna, ali slobodna.