Kad uoči blagdana Svih svetih zakoračim u tihe aleje Markova polja, sve oko mene, dokle pogled seže, svijetli od krizantema. Žutih, bijelih, ljubičastih, malih i velikih, jednostavnih i raskošnih, u svakom kutku groblja. A u svakom cvijetu dvije priče: jedna o onome koji je otišao i kome je krizantema namijenjena, druga o onome koji je ostao i čije su ruke okitile posljednje počivalište. Između njih, preko granice koju ne možemo prijeći, cvijet nosi poruku. O nedostajanju, ljubavi koja odlaskom nije prestala, o zahvalnosti, nježnosti, poštovanju. Ponekad i o grižnji savjesti, neizgovorenim riječima i svemu što je ostalo potisnuto u tišini.
U očima ptica, koje svijet promatraju iz drugačije perspektive nego mi, ljudi, u dane Svih svetih, groblje nije neveselo, turobno mjesto, nego golemi jesenski sag, bijelo-žutog uzorka, prošaran ljubičastim i rubin-crvenim akcentima, razastrt između zemlje i neba, između sjećanja i zaborava. Dok u sjenama kasnog poslijepodneva koračam prema grobljanskom izlazu, u mislima se pitam nije li krizantema lampion koji duši osvjetljava put kroz tamu podzemnog svijeta? Ili je sama duša krizantema koja se otvara stotinama latica, uzdižući se svojom svjetlošću prema visinama, kako bi se ponovno sjedinila s velikim Svjetlom?
Pitanje je, dakako, retoričko, a odgovor ovisi o tome je li čovjek skloniji duhovnom ili materijalnom tumačenju svijeta, no taj je dio bića oblikovan u dubinama za koje ne postoji samo jedan ključ, ni samo jedan odgovor. Cvijet je prikladan posrednik između vidljivoga i nevidljivoga jer njegova ljepota ne traži objašnjenje, nego dopušta da svatko pronađe vlastitu istinu.
Samo ime krizanteme nosi u sebi svjetlost. Potječe od grčkih riječi chrysos, što znači zlato, i anthos, što znači cvijet – zlatni cvijet, cvijet koji svijetli. I doista, krizantema je posljednji plamen jeseni, i posljednja boja u vrtu prije nego što ga zima uzme pod svoje i prekrije hladnim pokrovom. Cvate od rujna do studenoga, odolijeva mrazu i niskim temperaturama, kao da se ne želi predati ni onda kada se priroda već povukla u tišinu. Možda je upravo njezina postojanost i sposobnost da cvjeta na pragu zime, pridonijela simbolici koju nosi u našoj kulturi, pa je tako krizantema cvijet groblja, znak prolaznosti i žalosti, podsjetnik na kratkotrajnost života i izvjesnost smrti.
Ipak, simboli ne govore posvuda istim jezikom, nego se njihova značenja mijenja s podnebljima, kulturama i vjerovanjima. Ono što na jednom kraju svijeta označava žalovanje, na drugome može biti znak sreće, blagostanja i dugovječnosti. U Kini, pradomovini krizanteme, još se u 15. stoljeću razvila kultura tog cvijeta, i stvoreno je tisuću vrsta, boja i oblika. Kinezi su vjerovali u njihove čudesne moći pripisujući im sposobnost obnavljanja životne snage i vitalnosti, pa ih daruju za rođendane, i mladencima uz želje za sreću i dugovječnost. U svojim ih je romanima često spominjala i Pearl S. Buck, koja je dio djetinjstva i života provela u Kini, dok je njihova profinjena ljepota kroz stoljeća ostala nadahnuće akvarelistima i jedan od omiljenih slikarskih motiva.
Krizantema je u Europu donesena iz Japana, gdje je također smatraju simbolom sreće i napretka. Pečat carske obitelji ukrašen je ovim cvijetom koji je jedan od prepoznatljivih simbola japanskog identiteta. Krizantemi u čast održavaju se brojni festivali, a deveti dan devetoga mjeseca posvećen je njezinu slavljenju.
U duhu naše tradicije, blagdan Svih svetih i Dušni dan nezamislivi su bez krizantema, a svaka nosi nečije ime, lice i glas, u svakoj je nešto od vremena koje smo dijelili, priča o sitnicama koje su činile našu svakodnevicu. Možda je cvijeće koje polažemo na grobove najnježniji oblik razgovora s onima kojih više nema. Odgovor ne očekujemo, ali svejedno govorimo. Znamo da je ono što nas je povezivalo bilo stvarno. I nije prestala onda kada je završilo zajedničko vrijeme. Dok u jesensko predvečerje u stanu kuham čaj i palim mirisne svjećice, osjećam da su svi moji i dalje sa mnom, samo na drukčiji način. Svjetlo i dalje svijetli.
Za to vrijeme, sa stereo uređaja do mene dopire Puccinijeva “Krizantema”, nježna elegija za gudački kvartet. Ili je to istoimena klavirska minijatura Dore Pejačević, iz ciklusa “Život cvijeća”. Možda je krizantema doista lampion. A možda je duša. Ili je ipak samo cvijet, kojemu smo mi, ljudi, povjerili sve ono što ne znamo izreći drukčije.