STAVAK O JASNOĆI

(O čemu vrapci žvrgolje)

Potaknuo me Goran A. moj sada već “stari” pratitelj, pohvalivši “smislene stihove” u novoj, upravo objavljenoj pjesmi. Dogodilo se to upravo u času kad sam pokušala pročitati neki predgovor, pun nabacanih slobodnih asocijacija, bez jezične strukture koju očekujem u takvom tekstu. Iznevjereno načelo primjerenosti: Izraz i stil moraju biti kompatibilni s temom i namjerom. Pomislila sam: “Ne mogu to više čitati. Samo smisleno, ostalo sve odbacujem. ” U poeziji i prozi, po meni, funkcionira jasna, dobro vođena misao, koju slijediš, kad nit konca, i potom udjeneš u ušicu, pa njome šivaš sintagmu ili stih. Mora biti gramatički ispravna. egzibicije, snobizam veleučenosti, “nakapavanje” stranih izraza i velikih imena, kao i sva nasiljavanja i prenemaganja ometaju pozornost, dižu tlak i bacaju te u ljutnju: “Što ovaj tu izvodi, kakve su to kerefeke?”. Mama je imala neku uzrečicu, sada evo naslijeđenu: “Prenavlja se ko Vrag pred zrcalom,”. Posve sam sigurna da je to odlična definicija velikog dijela tzv. moderne poezije.

Mislim da sveci, avatari i anđeli govore tako jasno, slikovito, precizno i gusto, da se poslije ni jedan adept ne može sjetiti u na kome se jeziku razgovor odvijao. Ne bih da zastranimo, ali Coleridge i Auden, doduše pod utjecajem opijata, spominju da su čuli “govor ptica”, što upućuje da je jasnoća percepcije odgovarala jasnoći artikulacije, barem u tih nekoliko minuta. Dakle, kad su riječi “isklesane”, neslučajne, zvučno i smisleno probrane, čovjek osjeti estetsko zadovoljstvo. Na neki način, zahvaljuje svom umu što je razvio pronicljivost, i nevidljivom autoru (stihotvorcu) što je do toga centra dospio prigodom susreta. Stereotipi u pjesničkom govoru izazivaju dosadu, zamršenosti razdražljivost, “drska atrakcija teksta” dizanje obrva i tiho selektivno odobravanje znalaca, a jedino jasnoća osigurava pamćenje i mogući povratak predlošku.

U estetici Tome Akvinskog, “claritas”( jasnoća, bistrina( zauzima visoko mjesto, i trebalo bi tako i ostane, jer estetika uspostavlja red koji umjetnost održava usred kaosa svijeta. Pokušavam reći koliko meni osobno ta kategorija znači i koliko na njoj ustrajem. Ponekad pitam svoje kandidate: “O čemu tvoja pjesma govori? Nije mi jasno. “. To ne nailazi uvijek na dobro raspoloženje, no ne mogu odustati. Ako je jasno, prekoračili smo prvu stepenicu, te možemo voditi složeniji, seriozniji razgovor. Čak ravnopravno raspravljati o poeziji, mojoj omiljenoj temi. Ali do tada, uglavnom, treba pojesti puno žganaca u “poetušovoj” zdjeli , pa odoh do tada na trijezno i pri zdravoj pameti poslušati ptice.

Možda mi se u riječima obznani o čemu vrapci žvrgolje. Bit ću nesebična, podijelit ću to s vama.

Flora Green