Jedna večer u Cinkuša na Gornjem gradu

Piše Marijan Grakalić

Moji su drugovi biseri rasuti po cijelom svijetu- pjeva Momčilo Bajagić dok pričam s Leinerom koji također boluje i nije dobro. Umro je Mišo Hrnjak, okorjeli frend, posve autentični i originalni lik, umjetnik, glazbenik i pisac jedne fenomenalne autobiografske knjige o sebi, Azri i drugim nadnaravnim fenomenima naše svete i neponovljive mladosti. To je isto kao da je nestao dio svijeta kojeg si dobro znao i u kojem si se oduvijek osjećao po domaći.

I uvijek se završi s nekom od naših pjesama – pjeva Bajaga dalje, ali bit će da ovaj put ne može biti tako. Takva je sudbina. Jebena.
Mišo je imao prije par godina dva moždana udara, bio se oporavio, ali onda su ga napali rakovi. Dok je mogao radio je u nekoj londonskoj bolnici u kojoj je prao mrtvace.

Nebo mastilo, mjesec žut… psi laju na karavane – odzvanja dalje iz zvučnika, a Mišo je bio karavana sam po sebi. Nakon Azre lutao je Europama i tražio onaj tanak trag sna skriven u svakoj pustolovnoj prirodi, U stalnom lutanju i potrazi, čovjek iskustva i doživljaja, tip koji se ne folira i svakog dana, svirao u kavani ili gdje već bas, žurio je u novi i drugačiji bivak jutarnji, u novu priču, avanturu, ili samo u sate i dane koji su nosili dalje, koji su išli naprijed, Tog bitnog i sudbinskog naprijed možda i ne bi bilo toliko u našem novom valu da nije bilo Miše Hrnjaka. Izuzetan lik.

A Zagreb, kakav je, dok će izranjati iz sna, neće ništa primijetit. Ostat će loza, remiza, oči konobarice i ponegdje magla. Neko drugi će u londonskoj mrtvačnici uređivati još jedno tijelo. Jebi ga. Smrt je uvijek anonimna tuđina. No siguran sam da ćemo i Boris i ja, i drugi frendovi dakako, ostati s Mišom koliko god to bude moguće. U pjesmi i soundu, ritmu jer – sjećam se ja slike od prije par godina, cvjetovi irisa, godine prolaze nervoznim korakom, jesmo li sretniji, jesmo li pametniji. Uistinu tužniji, mnogo tužniji. Zbogom Mišo, dragi moj.

Promocija Mišine knjige u Vintageu