Prošireno, dopunjeno i izmaštano izdanje

Postoje ljudi koji krivotvore novac, isprave ili potpise, a postoje i oni rijetki, umjetnički nadareni pojedinci koji krivotvore sami sebe. Među ovim posljednjima osobito mjesto pripada Stjepanu Zanoviću, rođenom 1751. u Budvi, gradu koji je tada pripadao Mletačkoj Republici. Taj je neobični čovjek u svojih trideset i pet godina života uspio biti pjesnik, filozof, grof, knez, vojvoda, potomak Skenderbega, crnogorski vladar, nesuđeni poljski kralj, ljubavnik jedne engleske vojvotkinje i predmet diplomatskog spora dviju europskih republika. Bio je, ukratko, sve što čovjek može poželjeti, osim onoga što je doista bio. A ni u tome nije uvijek uspijevao ostati dosljedan.

Potjecao je iz imućne trgovačke obitelji Antuna Zanovića, koji je imao osmero djece, među njima nekoliko sinova izvanredne poduzetničke darovitosti, ako pod poduzetništvom razumijemo osobitu sposobnost da se vlastiti životni standard podiže tuđim novcem. Braća Zanovići razvila su pritom zavidnu suradnju: izmjenjivala su imena, identitete i uloge, tako da suvremenicima nije uvijek bilo jasno koji je Zanović koga prevario, a još manje u čije ime. Bila je to svojevrsna obiteljska manufaktura plemenitaških identiteta, pri čemu se, za razliku od većine manufaktura, proizvodilo isključivo ono čega nije bilo.

Stjepan se školovao u Veneciji i Padovi, ovladao jezicima, stekao književnu naobrazbu i rano pokazao da mu priroda nije uskratila ni inteligenciju ni šarm. Nažalost, nije ga opteretila ni savješću. Još kao mladić zapao je, zajedno s bratom Primislavom, u neprilike s mletačkim vlastima zbog kockanja, krivotvorenih isprava i drugih nepodopština. Za prosječna čovjeka bio bi to neugodan početak karijere, ali za Zanovića tek prvi dokaz da je svijet preuzak za njegove ambicije. Uostalom, zašto bi čovjek ostajao u gradu u kojemu ga svi poznaju kada Europa obiluje mjestima u kojima ga još nitko nije stigao upoznati?

U Firenci se braća susreću s Giacomom Casanovom, koji će o njima ostaviti svjedočanstva lišena naročite nježnosti. Tu se dogodila i znamenita kartaška prijevara s mladim engleskim aristokratom, lordom Lincolnom, kojemu je izvučeno, prema tadašnjim izvještajima, dvanaest tisuća zlatnih gvineja. Glavnu je ulogu pritom imao Primislav, a žrtva je dio svote isplatila odmah, dok je ostatak podmiren mjenicama. Ne treba podcijeniti ljepotu ovoga pothvata: engleski je lord u Italiji izgubio novac, a Zanović ga je išao naplatiti u Englesku. Već tu naslućujemo međunarodni karakter obiteljskog poslovanja. Casanova je, dakako, bio zgrožen. Što je pomalo dirljivo: čovjek koji je vlastiti život proveo pretvarajući pustolovinu u profesiju iznenada je otkrio da i profesionalna etika ima svoje granice.

No našemu Stjepanu kartaški su stolovi uskoro postali premaleni. Shvatio je da je mnogo unosnije od varanja pojedinaca varati čitavu aristokratsku Europu. A za to je bilo potrebno tek nešto pristojne odjeće, nekoliko preporuka, uvjerljiv rodoslov i obilje samopouzdanja. Ovo posljednje posjedovao je u količinama koje bi dostajale manjoj dinastiji.

Tako je postao princ Kastriot od Albanije, tobožnji potomak velikoga Skenderbega. Rodbinska je veza bila toliko daleka da je ni sam Skenderbeg, da se kojim čudom pojavio, vjerojatno ne bi mogao provjeriti. Ali upravo je u tome bila ljepota cijele zamisli. Što je pretka dijelilo više stoljeća od njegova nasljednika, to je bilo manje izgleda da se pojavi netko tko će pokvariti obiteljsko slavlje. Zanović je razumio jednu od najvažnijih tajni aristokratskoga svijeta: rodoslovlje nije vrijedilo samo kao dokaz podrijetla nego i kao sredstvo društvene imaginacije. Trebalo je samo znati ispričati dovoljno lijepu priču o vlastitim precima.

Još je veličanstvenija bila njegova crnogorska epizoda. U Crnoj Gori već je postojao jedan znameniti samozvanac, Šćepan Mali, koji se predstavljao kao ruski car Petar III. i doista vladao zemljom od 1767. do 1773., kada je ubijen. Zanović je odlučio preuzeti njegov identitet, što znači da je glumio čovjeka koji je prethodno glumio drugoga čovjeka. Pred Fridrikom Velikim tvrdio je da je upravo on Šćepan Mali, da njegova smrt bijaše obmana i da je umjesto njegove glave neprijateljima podmetnuta tuđa. Nekoliko godina poslije napisao je knjigu o Šćepanu Malom u kojoj se, za promjenu, predstavio kao njegov general. Taj književni postupak zaslužuje osobito priznanje: Zanović se nije zadovoljio time da falsificira povijest, nego je proizvodio različite verzije iste povijesti, ostavljajući budućim historiografima da odluče koji je od njegovih likova bio u pravu. Na naslovnici jedne od tih knjiga stajalo je čak da je tiskana u Mangaloreu, na malabarskoj obali Indije. Jer, kada se već izmišlja vladara, nema razloga štedjeti na mjestu izdanja.

S ovakvom se biografijom naš junak otisnuo po europskim dvorovima. U Berlinu se pokušao približiti Fridriku Velikom, koji nije pokazao osobitu spremnost vjerovati njegovim pričama. No zato je prijestolonasljednik Fridrik Vilim bio susretljiviji. Zanović se dopisivao s Rousseauom, Voltaireom, d’Alembertom, Katarinom Velikom i drugim znamenitim suvremenicima. Napisao je Pigmaliona, Turska pisma, političke rasprave, pjesme i filozofske meditacije. Bio je, valja priznati, plodan pisac, premda je ponekad teško razabrati gdje završava njegova književnost, a počinje poslovna korespondencija. Njegova djela nisu uvijek bila samo literatura; ona su služila i kao preporuke, potvrde otmjenosti i dokazi vlastite važnosti. U tome je bio gotovo genijalan: pisao je knjige da bi potvrdio vlastiti identitet, a izmišljao identitete da bi knjigama pribavio zanimljivijeg autora.

Posebno bih upozorio na jednu zgodu iz njegova ljubavnog života. U Rimu je upoznao Elizabeth Chudleigh, vojvotkinju od Kingstona, jednu od najslavnijih engleskih skandal-majstorica XVIII. stoljeća. Vojvotkinja je već bila osuđena za bigamiju, nakon što se udala za vojvodu premda joj prethodni brak nije bio valjano razriješen. Ona je, dakle, imala iskustva s višestrukim bračnim identitetima, a Zanović s višestrukim političkim i dinastičkim. Njihov je susret bio gotovo filozofski neizbježan. Ona je bila tridesetak godina starija od njega, ali još uvijek bogata, utjecajna i očigledno sklona romantičnim pustolovinama. On je bio mlad, naočit, odjeven u zlato i dragulje, naoružan do zuba i obdaren razgovorom koji je mogao očarati najzahtjevnije društvo. Zaljubili su se. Ili su barem oboje procijenili da bi ljubav mogla biti korisna. Teško je reći što je u ovakvoj vezi bilo iskrenije: osjećaji ili međusobno razumijevanje profesije.

Prava se veličina Zanovićeva talenta ipak najbolje očitovala u financijskim poslovima. U prijevari nizozemske trgovačke kuće Chomel en Jordan pribavio je, uz pomoć svojih veza i preporuka, novac i dragulje, a kada je prijevara otkrivena, stvar se zaplela toliko da su Nizozemci zahtijevali obeštećenje od Mletačke Republike. Tako je jedan budvanski pustolov uspio proizvesti diplomatski spor između dviju država. To je već razina prijevare kojoj obični kriminalci nikada neće dorasti. Sitni varalica bježi pred policijom; veliki varalica dovodi diplomate u priliku da raspravljaju o njegovim dugovima.

Osobito je zabavna epizoda iz nizozemskoga Groningena, gdje je završio u zatvoru jer nije mogao platiti gostioničara. Ondje je upoznao gradskog vijećnika Fockensa, koji je bio toliko očaran njegovim pričama da je podmirio dug i dao mu novac za put. Drugim riječima, ni u zatvoru nije prestajao poslovati. Dapače, ondje je pronašao novoga dobrotvora. Takva čovjeka teško je držati iza rešetaka: za njega je i tamnica bila samo društveni salon s nešto skromnijim namještajem.

U belgijskom aristokratskom lječilištu Spa dogodilo mu se nešto slično. Spa je u ono doba bio jedna od najotmjenijih europskih pozornica, znamenita „kavana Europe“, gdje su se okrunjene glave, bankari, kurtizane i međunarodni pustolovi okupljali pod izlikom da piju ljekovitu vodu. Dolazilo se ondje liječiti tijelo, kockati, sklapati poznanstva, tražiti ljubavnike i, dakako, izgubiti razum, po mogućnosti u što uglednijem društvu. Zanović se morao osjećati kao kod kuće. U lipnju 1782. nalazimo ga na popisu gostiju pod imenom Monsieur de Babylone, smještena u otmjenom Hôtel Imperialu. Osvajao je društvo duhovitošću i besprijekornim držanjem, a navodno je ondje izmislio i poseban način kartanja koji su poslije nazivali igrom albanskoga kneza. Kada je, međutim, ponestalo novca, nestao je ostavivši neplaćen hotelski račun, bezvrijednu prtljagu i uljenu sliku navodno svoje supruge, za koju je tvrdio da je djelo znamenita slikara. Slika je potom prodana sudskim putem. Premda ne znamo je li umjetnički išta vrijedila, kao dokument Zanovićeva života bila je upravo neprocjenjiva: čovjek je čak i nakon bijega uspio ostaviti još jednu neprovjerljivu biografsku činjenicu, ovaj put o ženi za koju nije bilo jasno je li uopće postojala.

A onda je zaključio da je vrijeme da se prihvati ozbiljne politike. U pismu ocu iz 1780. povjerava da ga ugledni poljski velikaši žele za kralja Poljske i velikoga vojvodu Litve, uz pomoć budućega pruskog kralja. Zato od oca zahtijeva stare obiteljske povelje, koje bi trebalo prevesti na europske jezike i tiskati, kako bi čitav svijet bio upoznat s drevnom slavom kuće Zanović. Njegova je deviza glasila: „Hoću da budem sve ili ništa.“ Teško je zamisliti prikladniju izreku za čovjeka koji je do tada bio gotovo sve, a stvarno posjedovao gotovo ništa. Nije se, međutim, zaustavio ni na Poljskoj: u njegovim političkim fantazijama našlo se mjesta i za novu Ameriku, čije mu se moguće monarhijsko uređenje činilo vrijednim razmatranja. Nije poznato što bi o tome mislio George Washington, ali slutim da bi s našim Stjepanom vrlo brzo izgubio strpljenje.

Nažalost, čak i najinventivnija biografija kad-tad naiđe na stanovite administrativne poteškoće. U Amsterdamu je Zanović uhićen u travnju 1786. Tijekom ispitivanja iznosio je toliko proturječnih tvrdnji o vlastitom identitetu da se istodobno pojavljivao kao albanski knez, potomak Skenderbega, pravoslavni patrijarh, crnogorski vojskovođa, grof Zanović-Crnojević i Šćepan Mali. Možda je to bio posljednji pokušaj da zbuni svoje progonitelje, a možda je naprosto zaboravio pod kojim je imenom započeo razgovor. U svakom slučaju, nizozemsko pravosuđe nije pokazalo naročito zanimanje za ovu ontološku složenost optuženikove osobnosti.

Dana 25. svibnja 1786., u trideset i šestoj godini života, Stjepan Zanović počinio je samoubojstvo u amsterdamskoj tamnici. Tako je završio čovjek koji je čitav svoj kratki vijek proveo izmišljajući načine da izbjegne granice vlastita postojanja, a na kraju nije uspio izbjeći onu jedinu koja je važila za sve njegove identitete.

Bilo bi, međutim, nepravedno ovu priču zaključiti moralnom poukom o prijevari i zasluženoj kazni. Zanović je, naravno, bio varalica, ali bio je i nešto zanimljivije: čovjek koji je savršeno razumio kazališnu prirodu društvenoga ugleda. U stoljeću koje je slavilo razum, znanost i oslobođenje od predrasuda otkrio je koliko su ljudi još uvijek pripravni povjerovati u čudesno podrijetlo, tajanstvenu sudbinu, egzotičnu titulu ili dovoljno uvjerljivo ispričanu laž. Njegovi suvremenici nisu bili glupi. Bili su samo očarani onime u što su željeli vjerovati.

A možda se upravo tu krije i njegova najveća zasluga za povijest prosvjetiteljstva. Dok su filozofi pisali rasprave protiv autoriteta rođenja, naš je Stjepan praktično dokazivao koliko se malo toga treba roditi da bi čovjek postao aristokrat. Dovoljan je bio dobar krojač, nekoliko stranih jezika, poneka krivotvorena isprava i sposobnost da se izgovori „ja sam knez“ s onom prirodnom sigurnošću s kojom pravi kneževi to nikada ne moraju izgovarati.

Cagliostro je ljudima prodavao eliksire besmrtnosti, grof Saint-Germain zavodio ih pričama o svojoj nadljudskoj starosti, a Zanović je prodavao nešto još dragocjenije: uvjerenje da je svijet mnogo romantičniji nego što jest. Njegova je najveća krivotvorina bila istodobno i njegovo jedino nesumnjivo umjetničko djelo — vlastiti život.

I zato mi je taj nevaljalac neodoljiv. Ne zbog novca koji je oteo, titula koje je prisvojio ili žena koje je zaveo, nego zbog beskrajne, gotovo metafizičke drskosti da stvarnosti ospori pravo na posljednju riječ.

Svijet je od njega tražio da bude netko. On je, iz čiste obijesti, odlučio biti svatko.

(Povijesna podloga: Mirko Breyer, Antun conte Zanović i njegovi sinovi (Matica hrvatska, 1928.) te Persida Lazarević, „Stefan Zanović“)