Omer Rak, “Merkurovi arhitekti: Dvije studije o značenjima ezoteričnih dekorativnih motiva na pročelju prve zgrade Feller i zagrebačkom Glavnom kolodvoru“ (Srednja Europa, Zagreb, 2026.)

Prije tri godine sam na ovom prijelomnom epohalnom portalu za kulturu u tri nastavka izložio prikaz svoje tadašnje tek objavljene studije “Okultni duh moderne. Arhitekt Alois Vjekoslav Bastl alias astrolog Uranus i njegovo doba” (Srednja Europa, Zagreb, 2023.). Nova moja knjiga u istoj nakladi, “Merkurovi arhitekti” (2026.), sastavljena je od dviju studija – “Arhitekt kao hermetički artista” i “Arhitekt kao hermetički mason”. Obje studije načelno su tumačenje hermetičkih značenja fasadnih dekorativnih motiva na prvoj zgradi Feller i zagrebačkom Glavnom kolodvoru, projektima dvojice arhitekata-ezoterista Aloisa Vjekoslava Bastla i Ferenca Pfaffa. Sadržaji obiju studija detaljna su analiza ezoterijskog prinosa obojice arhitekata i, usto, nimalo zanemarivo, radi se o prvoj studiji te vrste u nas. Značenja kodiranih dekorativnih motiva na pročeljima dviju zagrebačkih zgrada historijskog i secesijskog stila u “Merkurovim arhitektima” otključavao sam kroz alkemijsku simboliku, vješto ugrađenu u alegorijske kompozicije obojice arhitekata. Knjiga je ilustrirana s više od četrdeset fotografija dekorativnih motiva, što omogućuje lakše praćenje teksta i, barem inicijalno, razumijevanje jeguljavih polivalentnih hermetičkih simbola, navlastito onih iz posla alkemičara.

U prvoj sam studiji (Bastl) nastojao ukazati na hermetičke temelje njegova simbolizma kako su pokazani u alkemiji, a u drugoj (Pfaff) iznijeti međusobne korespondencije spekulativnih masonskih simbola s istoznačnim hermetičkim. Zbog toga sam istraživačkog i kontemplativnog posla morao posegnuti duboko u spremnik ideja, stavova i praksi poznat kao “ezoterijska” ili “unutarnja tradicija”, sa širokim rasponom okultnih tema koje su danas podvedene pod zajednički nazivnik “hermeticizam”. Pisanje o tim temama nastavak je mojih istraživanja o polisemiji prapovijesnih i povijesnih, poglavito hermetičkih simbola kako su se javljali u pojedinim razdobljima, od sjaja Aleksandrije, pa do ovog našeg (avaj!) doba umreženog instanta s nebrojenim “mrkvama” na duhovnom jelovniku.

Izlažući tumačenja hermetičkih i masonskih simbola kroz njihovo tradicijsko poimanje, u “Merkurovim arhitektima” nisam objašnjavao društveno-politička i kulturna zbivanja u razdoblju građenja zgrada, ni o procvatu zagrebačkog poduzetničkog graditeljskog duha nakon velikog potresa, niti sam ocjenjivao urbanističko pozicioniranje objekta ili posebno isticao odlike arhitektonskog stila i slično. O svemu tome, kao i o nizu drugih povijesnih i znanstvenih činjenica, čitatelji mogu pronaći kudikamo više u odgovarajućoj stručnoj literaturi uglednih domaćih povjesničara arhitekture i umjetnosti. Dio toga stručnog materijala u studijama je referentno preuzet.

Međutim, za razliku od struke koja se lege artis bavila Pfaffovim i Bastlovim projektima, mene su, pak, zanimale stvari obojice arhitekata koje su ostale izvan dosega stručnih metodoloških aparata. Drukčije kazano: nastavio sam ondje gdje je struka stala, na pragu intuicije koju ni jedan kantar empirijske znanosti nije sposoban izvagati. Intuitivno zahvaćanje simbola otkriva čisto metafizičko znanje koje apsolutno nema ništa zajedničko s intuicijom na koju se pozivaju stanoviti moderni filozofi. U slučaju obojice spomenutih arhitekata, iz njihovih je fasadnih kompozicija razvidno da se nisu bavili samo fizičkim aspektom svojeg projekta nego i s onim drugim, nemanifestnim, duhovnim, koji se uobičajeno javlja kao intuitivni, sveobuhvatni uvid u stvarnost. Nazvati tu intuitivnu ili zornu spoznaju “Sve u Svemu” (omnia in omnibus), kako su je krstili barokni hermetički filozofi, doista odgovara istini. Valja imati na umu da je većina simbola iz dekorativnih metafora obojice arhitekata proizišla iz značenja te jezgrovite sintagme, što njih zauzvrat otkriva kao izvorne hermetiste koji znaju intuitivno zahvatiti predmet svojeg posla.

Naime, pojedini fasadni motivi obojice arhitekata znalačkom oku lako otkrivaju vrsnu hermetičku simboliku – rezultat izravnog opažanja duhovne ili noetičke stvarnosti, one intuicije otprije. Učenje o toj izravnoj percepciji, zapravo apercepciji, koja prethodi uključivanju diskurzivnog mehanizma racionalnog uma, nažalost nije više sadržaj silabusa ni na jednom današnjem fakultetu arhitekture, pa su zato suvremena arhitektura i arhitekti u najvećem broju osakaćeni za intuitivno zahvaćanje duhovne ljepote, što za posljedicu danas ima tvrdo materijalnu, sirovu funkcionalnost arhitektonskih objekata. Bastl i Pfaff nisu išli tim putem, bilo je još prerano. Njihove hermetičke metafore nikada nisu “nevine” jer svaka od njih je vozilo cijelog niza slika, osjećaja i unutarnjih raspoloženja – sadržaja nesvjesnog artikuliranih na svjesnoj razini. Kao izraz metafizičke zbilje, okultni simboli za kojima su posezala obojica arhitekata ugrađujući ih jezikom svoje arkane u pročelja zgrada, nisu tek puke konvencionalne predodžbe kanonski elaboriranih obrazaca, daleko od toga! Radi se o figurama i signaturama u koje je prenesena moć zračenja ideje i dinamika njezinog utjelovljenja u konkretnom obliku. Kao vanjski, vidljiv oblik unutarnje duhovne zbilje, rečeni se simbolizam ne da ničim zaulariti zato što je ili univerzalan ili ne postoji. Iskaze univerzalnosti toga simboličkog metajezika zabilježila su obojica arhitekata na pročeljima svojih zgrada na Trgu kralja Tomislava.

Prvi od dvojice, učenik glasovitog bečkog arhitekta i pedagoga Otta Wagnera, jedan od vodećih pripadnika tzv. drugog akademskog pokoljenja hrvatskih arhitekata, zagrebački arhitekt češkog podrijetla Alois Vjekoslav Bastl, u svojem se djelovanju od 1899. do 1910. s podjednakim žarom laćao alkemije i astrologije, dviju okultnih disciplina izraženih simboličkim jezikom. Tijekom tih desetak godina zabilježeni su neki od najvažnijih zvjezdanih trenutaka koji su odredili njegovu karijeru, a zatim i smjer njegovih cjeloživotnih interesa poput sklonosti celibatu, okultnom istraživanju i astrološkoj praksi. Sve do konca života u rujnu 1947. na zagrebačkom Tuškancu, gorljivo se zanosio astrologijom i publicirao članke pod pseudonimom astrolog “Uranus”. U jačanju njegova simbolističkog senzibiliteta naruku mu je išla i secesija s fleksibilnijim pristupom kreiranju prostora i širokim rasponom primjene dekorativnih motiva, elemenata koji su stilski oblikovali arhitekturu njegova doba.

U “Okultnom duhu moderne” analizirao sam Bastlovo/Uranusovo pisanje o astrološkim temama u spiritističkom časopisu “Novo sunce” i nastojao prikazati okultni splin njegove epohe. U dodatku sam analizirao ezoterijska značenja dekorativnih motiva na njegovim izvedenim zagrebačkim projekatima: ljekarni K Svetom Trojstvu (Ilica 43), zgradi Hodovsky (Gajeva 47) i neizvedenoj Palači znanstvenih društava za okultizam, njegovom diplomskom radu prvonagrađenom na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti (1902.). Dekorativni motivi na prvoj zgradi Feller (1903. – 04.) vrhunac su njegove kreativne hermetičke imaginacije.

Bastlov stariji suvremenik, ugarski arhitekt Ferenc Pfaff (u. 1913.), bio je glavni arhitekt željezničkih kolodvora i drugih objekata u ugarskom dijelu k. u. k. Monarhije, usto i sveučilišni profesor. Studirao je na budimpeštanskom Tehničkom sveučilištu “Palatin Josip” pod mentorstvom Imrea Steindla, arhitekta budimpeštanskog parlamenta; tijekom karijere za Mađarske državne željeznice sagradio je ili nadogradio ukupno 38 kolodvora s popratnim objektima. U Hrvatskoj je, osim u Zagrebu (1890. – 92.), projektirao kolodvore u Rijeci (1892.), Osijeku (1898. – 99.) i Karlovcu (1900. – 03.). Zgrada zagrebačkoga Glavnog kolodvora spada među najukrašenije Pfaffove projekte s izmiješanim utilitarnim i hermetičkim značenjem dekorativnih elemenata. Zagrebačko kolodvorsko zdanje svrstava ga u majstore neoklasičnog arhitektonskog stila koji su stremili k (neo)idealizaciji hramske umjetnosti, što je svojstveno osnovnoj simbolici masonske prakse. U drugoj studiji “Merkurovih arhitekata” posvećenoj Pfaffovom zagrebačkom projektu, hermetički sam raščlanjivao značenja njegovih dekorativnih motiva: simboličke kompozicije na timpanu središnjeg paviljona, dvije skulpture iznad ulaza u zgradu, hermetičke sadržaje na metopama iz friza oko kolodvorske zgrade i krajnje intrigantan bareljef s geometrijskim likovima i masonskim alatima s obje strane središnjeg rizalita.

Činjenica da nisam mason nije mi smetala da svoja zapažanja glede pojedinih spekulativnih masonskih simbola poredanih na pročelju kolodvorske zgrade protumačim hermetički, točnije alkemijski, jer alkemija je oduvijek uživala visok ugled među spekulativnim masonskim simbolistima i bila ključ za razumijevanje inicijacijske dinamike u loži. Uostalom, hermetička je tradicija u minulim stoljećima sintetički bila sljubljena sa slobodnozidarskom, koja je svoje postojanje nemalim dijelom dugovala upravo njoj; s druge strane hermetička tradicija ima svoju zasebnost.

Temeljem dosadašnjeg iskustva i rezultata svojeg dugogodišnjeg bavljenja hermetičkom materijom, svanulo mi je da dekorativni elementi na pročeljima zgrada obojice arhitekata nisu tek maštarije razigranog projektantskog uma u ikonološkim okvirima neoklasicizma i secesije već da se radi o plastično opredmećenom ezoterijskom znanju iskazanom jezikom fasadne metafore, u figurama i reljefima. Nakana mi je bila predočiti na odgovarajući način okultnu materiju koju su izlagala obojica arhitekata i, isto tako, pokazati način na koji su je kompozicijski strukturirali na pročeljima zgrada. Koliko sam u tome uspio, neka prosude čitatelji s prostranim i fleksibilnim umom, i neka budu blagi sudci mojem djelu.

Znanje o hermetičkoj arkani dvojice arhitekata ne blijedi ni danas, stoljeće i više poslije, u našoj tehnosfernoj epohi pod terorom algoritama i prijetnjom nehumane tehnološke singularnosti. Koliko god mislili da smo vremenski (i razvojno) linearno udaljeni od Pfaffovih i Bastlovih suvremenika, ne možemo zanijekati činjenicu da nam je svima, njima i nama, ista conditio humana, egzistencijski pečat udaren našoj vrsti. U tome smislu, poruke o unutarnjoj preobrazbi ljudske duše bilo u laboratoriju ili loži koje su odaslali obojica arhitekata sa svojih pročelja aktualne su i danas. Pažljivo izvagan odaslani sadržaj tih kôdiranih fasadnih poruka otkriva, među ostalim, i hermetički lijek protiv najgoreg zla duše – vlastite joj animalnosti (koja mahnito razara i prve dekade ovog stoljeća). Na toj se liniji razmišljanja tumačenje Bastlovih i Pfaffovih ezoteričnih simbola nameće kao nužan diskurs namijenjen današnjem dobu na rubu kolapsa.

Svjestan te nužde, zasukao sam rukave, dohvatio se pera i prionuo pisanju…

Narudžbe: info@srednja-europa.hr

Troglavi ognjeni zmaj s hibridnim, grifonskim tijelom: jedinstvo
rebisa i tri vatre alkemičara. Metopa iz friza s kolodvorske zgrade (Arhitekt: Ferenc Pfaff, 1890. – 92.)

Serpentinski motiv ispod prozorske platforme na pročelju zgrade Feller: Krilata glava kao “svjetska duša” (anima mundi) i četiri elementa izvedena kao dva para “zaraćenih” zmija (Arhitekt: Vjekoslav Bastl, 1903. – 04.)