
1.
O identitetu
Alexandre Kojève je jednom u obliku opomene izrazio kritiku identiteta o kojoj valja promisliti: „Budi ono što nikada nećeš moći postati.“ Pogreška onih koji ištu identitet jest u tome što žele postati ono što već jesu. Ono što jednostavno jesmo nije identitet, nego izvorišno iskustvo koje je vazda u toku, koje nam neprestance izmiče iz ruku i zbog kojeg nikada ne možemo postati. Pa ipak, društvo u kojem živimo ne prestaje nam pripisivati identitet koji, s manje ili više uvjerenja, na kraju preuzimljemo. Taj identitet – u dnu duše to savršeno dobro znamo – nužno je patvoren, a onaj tko uistinu želi postati ono što jest riskira da – kao što se dogodilo Nietzscheu, a kako se, premda u manje bjelodanoj mjeri, događa gotovo svima – zapadne u ludilo. Mudar je, odnosno bez identiteta je onaj tko vazda jest, a da pritom nikada ne postaje: no upravo je to ono što današnja takozvana civilizirana društva drže stranim i odbacuju na rubove, ako se već ne trse to naprosto odstraniti.
2.
Adamovo djetinjstvo
Ne možemo razumjeti zamisao koju naša kultura ima o ljudskom biću ne prisjetimo li se da u njezinu temelju stoji čovjek bez djetinjstva: Adam. Prema pripovijesti iz Knjige Postanka, čovjek kojega Gospodin stvara i postavlja u edenski vrt jest odrasla osoba, kojoj On govori i daje zapovijedi i za kojega stvara družicu kako ne bi bio sam. A samo je gotov čovjek, a nikako ne in-fans (onaj koji ne može govoriti, maleno dijete), mogao nadjenuti ime svim životinjama u vrtu.
Ne čudi što neko biće lišeno djetinjstva ne može ostati nevinim i što je fatalno predodređeno za krivnju i grijeh. Možda pesimizam koji osuđuje kršćanski Zapad da sreću i ispunjenje vazda odgađa za budućnost proishodi upravo iz tog neobičnog pomanjkanja što Adama čini bićem konstitutivno lišenim djetinjstva. I možda je upravo zbog tog manjka, koji je iskonskiji od svakog grijeha, djetinjstvo za svakoga od nas, s jedne strane, mjesto nostalgije za nemogućom srećom, a s druge, u društvenoj organizaciji, manjkavo stanje koje pod svaku cijenu treba disciplinirati i dresirati. A ako psihoanaliza u djetetu vidi skroviti subjekt svake neuroze, to je možda upravo zato što negdje u nama djeluje adamitska paradigma čovjeka lišena djetinjstva.
To znači da će ozdravljenje od bolesti Zapada – to jest od odrasle kulture koja, potiskujući djetinjstvo, naposljetku samu sebe osuđuje na djetinjastost (puerilnost) – biti moguće samo ako budemo kadri Adamu povratiti njegovo djetinjstvo.
(2026)
S talijanskog preveo Mario Kopić