Šutnja nije zlato…
Ako možeš-moraš, za one koji ne mogu!
Tako je i s riječima.
Mi kojima je riječ-život, jako dobro znamo koliko je ta rečenica važna.
Šutnja nije zlato i tko god si šutnju kao zlato uzima ili predstavlja kao osobnu vrlinu- u gadnoj zabludi.
Ili je kukavica.
Ili cinkaroš.
Najčešće bezveznjak. A omiljena je to poslastica.
nebiseštelmešat.

Osvrnut ću se na kolege novinare i urednike. Tzv. “mainstream” mediji ovisni su o klikovima pod svaku cijenu, a klikovi, ne samo da narušavaju istinu, već ozbiljno onemogućavaju pravovremeno i istinito informiranje te trajno ugrožavaju one medije koji kvalitetu pisane i izgovorene riječi održavaju pod svaku cijenu. A ima ih.

Naravno, ovi prvi, “headhunteri”, stvorili su naviku brzopletosti u dobivanju informacije jer su agresivni, plitki i dostupni na prvu. S vremenom se ljudska potreba za kvalitetnim štivom potpuno izgubila, a ljudi više i ne znaju čitati s razumijevanjem. Ta “bolest” prenesena je u najniže razrede osnovne škole odakle počinje priprema za odgovoran život. Čak se i sredstva za kulturu 2027 smanjuju zbog potreba naoružavanja pod krinkom obrane. Bit će i za rat u Ukrajini, ne bojim se.

Odgovoran život uči se u najranijoj dobi i to željom za propitkivanjem, znatiželjom, potrebom da znamo više, da povezujemo i zaključujemo, a onda i djelujemo, bez obzira na to kakva je “direktiva”. To bi bili odgovorni građani. No bezličnost školskog sustava temeljenog na lakim notama i gotovim modelima, a kopirana i u obiteljski koncept, dovela je do mase novih generacija sljedbenika plitke misli, a ne onih koji razumiju, istražuju i žele promijeniti, iako ih se osobno ne tiče.

Taj trenutak je nulta točka pada do hrvatske mizerije. Trenutak kad je pisana i izgovorena riječ pretvorena u klik, svedena na ništavost i pregažena već sljedećom u nizu. A sustav vjerno pratio stvaranje niskopodne nacije. Dan po dan, plitkost postaje stvarnost. Daj što daš, doza adrenalina se pumpa kako bi održavala budnost, klikovi zamjenjuju stvarni otpor i “tu smo di smo”. Ubijaju nas, guše, vrijeđaju, pretvaraju netemom- u našem mandatu i za našu lovu. Ima li veće kazne?

Mislim da nema.

No, da bi se to razumjelo, da bi pojedinac shvatio kako sve počinje od riječi koja prelazi na djelo pa se pretvara u naviku koja u konačnici postaje slika društva- treba postojati politička volja.

A nje nema niti će je biti. U protivnom bi mnogi o kojima danas pišemo bili neteme.

To si nitko neće dozvoliti.

Time rečenica: Ako možeš-moraš, i za one koji ne mogu!, ostaje na leđima nas koji tu rečenicu ionako živimo.