Piše: Antun Pavešković

Uistinu, mjesta turobnijeg od stare dubrovačke bolnice teško je i zamisliti. Umjesto da ublaži tako drastičan dojam, njen rajski smještaj i sam mu je groteskno podlijegao. Proplanak nad morem, borovinu, idiličnu, ruzmarinom natopljenu vedrinu, mračilo je sivo pročelje glavne zgrade. Vonj truleži iznutra kratio je nesretnicima zatočenim u likove bolesnika i ono malo nade i volje za borbu protivu bolesti i smrti. Nije li stoga čudom bilo izaći otuda živ i zdrav. Zapleten labirintom nesuvislih radnji i nerazumljivih iskaza, mnogi bi pacijent jamačno ozdravio i brže i bezbolnije bez boravka onkraj danteovske kapije.
Doduše, možda je okus osobnog iskustva ustrožio prosudbu. Ne jednom čamio sam, beznađem odijeljen od sjenke šumarka, nadomak mirisu pučine, nad klisurom za leđima perivoju od pitospore, lovorike i oleandrova cvijeta.
Prvi put s nepunih šest godina. Početak srpnja nagoviještao je žestoko ljeto. Danima, kao po pakosti uzavrela neba i raspomamljena kamena, između kojih se jedva još disalo, gušila me febra. Na kraju, počeo sam mokriti krv. Zdvojnu ocu ne preosta drugo nego da me, uz rame s uplakanom majkom, odnese na Boninovo, na dječji odjel. Teška upala bubrega, umalo fatalna. Puna dva mjeseca, do u blagu jesen, premjeravao sam, umotan u deku, lozovinom natkritu šetnicu bivšega ladanja. Skladna, povučena jednokatnica, po strani od centralnog kompleksa, nalik udovici stidljivoj s neiščezle privlačnosti, udomljivala je desetke djece, ispaćene neizvjesnošću, na paski priučenih, uglavnom polupismenih bolničarki. Ono vrijeme, izopćivši koludrice iz javne skrbi, oskudijevalo je izučenim sestrama.
Drugi put završio sam u bolnici već u prvom osnovne. Za tjedan dana nastave zaradio sam virusnu upalu pluća. Odležao sam je na odjelu za mladež. Na dograđenu zadnjem katu središnje građevine, zlobno nadnesene nad okolne paviljone – dječji, pulmološki, patologiju, psihijatriju.
Baš u to doba podizali su na Srđu televizijski odašiljač. Sustanar u ostakljenoj sobi nadugo je sa mnom raspravljao što bi to mogla biti čelična krila i glomazni trup iznikao na bedemima napoleonske tvrđave. Opširno smo vijećali do konsenzusa – na vrhu brda grade svemirski brod! Plavi, prozračni dječak, uplićalih očiju, nije dočekao da se raketa vine zvijezdama. Odmah po mom odlasku, pretekao ju je.
Treći put patrilo mi je trovanje želudca, a četvrti, u gimnaziji, na brijeg me otpravilo slijepo crijevo. Najsnažnije, međutim, ipak je pamćenje djeteta, kada te roditelji, bespomoćno utonula u noć, dovode u prijamnu ambulantu. U tebi je zamrlo sve osim grčevite nade da ovaj put ne ćeš u splet hodnika obloženih zagasito žutim svjetlom. Mada onaj bolno lucidan dio duše zna da je to ufanje uzaludno i komično. Godinama je stoga sumorni kompleks, i za mimogrednih prolazaka, budio u meni duboku nelagodu. Tekar odselivši iz Dubrovnika, kao da sam zlokobnu sliku slavodobitno okovao trezorom nepovrata.
Nije uputno zaboraviti: u zlu nema nepovratnog! Dogodilo se tako, tri godine prije rata, netom sam stigao na odmor, da me u krevet oborila visoka temperatura. Slijedili su, iste noći, grčevi u trbuhu, pov-raćanje, dijareja. Jedva sam se odvukao u bolničku ambulantu. Sam. (Poput siročeta, pomislih samosažalan.) Dežurni liječnik uvjerio me da moram ostati. Posumnjao je u trovanje hranom.
Onih nekoliko teturavih metara, od prijamne ambulante u skučenoj prizemnici do glomazne kapije glavne zgrade, pratila me prelijepa i neskriveno indiferentna tinejdžerka stiješnjena u ruhu medicinske sestre. Gore sam imao dati uzorak svega što je izmučeno tijelo uspijevalo izlučiti. Potom je, uz pregršt kojih mu drago tabletica, nalegao na me spasonosan pokrivač sna.
Iz edenskog ništavila probudili su me za jutarnju vizitu. Uskoro je nada mnom mudro mučao buket smračenih lica. Ugojeni primarijus, nalik spokojno tupoj šojci, svim mojim pitanjima podastro je važan odgovor – čekaju rezultate laboratorija.
Rezultati, kada su konačno stigli, nisu, pak, ni za trun rasvijetlili stanje. A i toplomjer, kazivao je primarijus slikovito, nalaže dodatno promatranje. Nisam imao kud.
Za koji dan ishodio sam pravo na kraću šetnju vrtom. U tankoj pidžami kružio sam dugo sjenovitim dvorištem, do klupe na kraju zaravni. Dolje, nekoć zloslutna Morska kuća, sabiralište strepnje i bojažlji-ve nade tuberkuloznih, odavna prenamijenjena, upitomljena laboratorijima i činovništvom. Duboko pod njom more, ravnodušno izbrazdano sitnim boricama, umjesto pozdrava koreći me što sam se vratio pozornici besmisla i boli.
Iz džepa sam zavjerenički oprezno izvadio cigarete i nakon puna tri dana zapalio. Dim tvrdo zareže bronhije i natjera me na kašalj.
– To! – uzvik mladenačkim baritonom tik uz moje uho nagna me na plah okret. Na klupi do mene mladić iznimne ljepote, čila lica, suprotno ovom otužnu ozračju. Otkuda se, kad i kako pojavio, ne znam. Kao što nisam mogao odgonetnuti ni otkuda ga poznam. A dojam da se znamo bio je tako jak te se činilo da se nikako ne mogu prevariti. Nosio je jedno od onih lica koje ste nekada na nekom od mjesta svoje prošlosti sigurno vidjeli i tu vam je negdje, odmah nadohvat svijesti, njegov identitet i životna priča, samo što vam nikako ne polazi za rukom smjestiti njegovu pojavu u pravu nišu u galeriji svoga sjećanja. Tek, načistu ste s tim da ste to lice već viđali.
– Oprostite, nije mi bila namjera plašiti vas – rekao je, uz djetinje nevin osmijeh.
– Eto, gospodine, pošlo vam je za rukom ono što niste namjeravali – zahroptio sam, došavši do daha. –No, a što ste, zapravo, htjeli?
– Iskazati vam svoje divljenje.
– Pravo mjesto i pravo vrijeme!
– Uostalom, a zašto ne? poigravao se izazivački mojom ironijom.
– Molim. Znači, moje gušenje povod je vašem divljenju.
– Ne, ono što je gušenje uzročilo. Vidite, u ovoj eri opće amerikanizacije zdravlja, kada svaki drugi dan novine objavljuju popise smrtonosnih tvari što ih sadrži ta mala, uboga stvarčica, toliko oklevetana, okrivljena za sva zla ovoga svijeta, vi posižete za njom, palite je, duboko, strasno uvlačite dimove i to gdje!? Usred bolnice! U kojoj, uzgred budi rečeno, jamačno imate razloga biti.
– Vas, ako sam dobro razumio, oduševljava moja nerazboritost?
– Pa, ako morate tom logikom, dobro, moglo bi se i tako. Ja bih to radije nazvao hrabrošću. Odvažnim prkosom.
– Oprostite, možda bih u nekim drugim okolnostima i prihvatio vašu visprenost. Ali, danima me muči previše toga…
Odjednom se uozbiljio. Crne obrve nabraše se prijekorno. Izusti, ispričavajući se uvrijeđeno: – Gospodine, jako mi je žao, ali nisam se htio s vama šaliti na bilo koji način.
Zatim ustade, nakloni se teatralno sporo, te izjavi patetično ozbiljan:
– Prepuštam vas vašoj plemenitoj strasti. Do vidova.
Okrenuo se, zakoracao. Tanka pidžama nije mogla prikriti vitku, skladnu građu. Poslije nekoliko metara zaustavio se i vratio, dodajući: – Vi biste i umirući pušili. Takve ljude volim, a ne ustrašene šmokljane što u novinskim receptima traže tajnu duga života.
Otišao je brzo. Zadnja se za grmovima odzibala rudlava crna kosa. Koliko sam mogao razabrati, prema neuropsihijatriji. Čudno! Iz te rezidencije, naime, stalno pod ključem i rešetkama pomno odvojene od ostatka bolničkog univerzuma, obično ne puštaju zatočene. Pogotovo ne u promenade.
Dopušio sam cigaretu i vratio se.
Sutradan sam shvatio da me ne će brzo otpustiti. Onih nekoliko linijica iznad tridesetsedam opiralo se uporno. Specijalisti se mrštili, krivili usne, prebirali papire, ne nalazeći išta smislena za prozboriti.
Poručavši neku tipično bezličnu bolničku hranu, siđoh do svoga jučerašnjeg kutka. Svega nekoliko dimova i evo opet moga čudnog druga. Nije me uspio zaskočiti još jednom. Nasmiješio se, glavom upitno pokazujući mjesto do mene.
– Izvolite, ponudih, pristojno uzvraćajući osmijeh.
– Hvala vam.
Prekrižio je noge ležerno, ruke ovjesio o drveni naslon.
Posegnuo sam za kutijom:
– Vi?
– Hvala. Zapravo, ne pušim.
– Pametno.
Jedna riječ dostajala je za njegovo razočarenje.
– Što se pameti tiče, vidite, pokušao sam i ja, kad i svi. Toliko mi je smetalo da sam morao odustati. Eto vam tajne moje kreposti.
– Bez obzira, pametno je…
– Čovječe! prekide me umorno, kao da se pita jesam li u stanju išta pojmiti.
Cigareta dogori do filtera. Zgnječio sam je i okrenuo se svome suputniku: – A vi, zašto ste ovdje?
Iznova osmijeh, najvedriji do sada.
– Zato jer ću, dragi moj, umrijeti.
– O, ho, ho, gospodine moj, bolujemo, znači, od iste bolesti. Što se tu može. Genetika. Neizbježiv faktor nasljeđivanja.
Negova reakcija – očekivana. Glasan, zaštitnički smijeh odraslog, nadmoćan odgovor nezreloj pošalici djeteta.
– Vidim, veselje vas ne napušta – nisam uspio, a nisam se ni trudio skriti uvrijeđenost.
– No, dobro, dobro, stanimo malo. Nego, dopustite da vam objasnim. Mene vam, znate, strašno zabavlja činjenica da su me doveli tu gdje sam sada, uvjereni da sam lud i, zamislite, uvjereni i u to da će me izliječiti. Neka čeljad što kipti raznoraznim uvjerenjima. A u stvari, ne znaju, ne razumiju.
– Vi ste, znači, tamo na…na onom odjelu…
– Ne na. U! Treba stvari nazivati pravim imenom. U ludnici. Ne pravoj, doduše. U ovoj našoj žutoj kući nađe se svakakvog jada – od bijede, tupoglavosti, kroničnog trovanja jeftinim alkoholom, do pravih duševnih bolesti. Ipak. To je to. Ludara. Blesara. Kukavičje gnijezdo. Paviljon broj šest.
– Pa kako vam dopuste, kako vas puste ovako, slobodno, vani…
– …šetati? Vidite, ja sam vam jedan pristojan, sasvim pouzdan luđak. Najprije su me, kako to oni vole reći, temeljito promatrali. I kad su me temeljito promotrili, osvjedočili su se da nisam opasan ni sebi ni drugima, da nikuda ne ću pobjeći, da nemam namjeru silovati ili nanijeti bilo kakvo zlo i, u to sam ih najteže uvjerio, da nisam nimalo suicidalan (za to ionako nemam nikakve potrebe!) i da ću se sigurno vratiti u točno ugovoreno vrijeme.
Bio je čas za još jednu cigaretu. Ispuštajući dim iz dna pluća, rezimirao sam: – Vi, dakle, tvrdite da ćete umrijeti?
– Ne, ne tvrdim. To će biti. Umrijet ću.
Govorio je o tome mirno, kao da pije čašu vode. Ali u naglašenu spokoju i nekako patetičan, malne preozbiljan. U stvari – infantilan.
– No, nadao sam se sam da smo to apsolvirali. Svi ćemo mi Bogu na istinu.
– Točno. Uz jednu sitnu razliku. Ja ću to obaviti još ovoga ljeta.
Dim, ritmično kopneći u ljetnu uzduhu, obavijao me utjehom.
– Jedna mi stvar, moram priznati, nije jasna. Jeste li bolesni?
– Liječnička logika, dragi moj! Ne, nisam bolestan. Pregledali su me od glave do pete, i to više puta. U skladu s njihovim brojkama, moje tijelo funkcionira savršeno. E, u tom slučaju, kad usuprot papirima nešto nije u redu, doktorima preostaje svojoj mudrosti potražiti spas ovdje – kucnu prstom po čelu.
– A vi, naravno, znate da problem i nije tu.
– Ha, hoćete reći: svaka je kurva poštena i svaki luđak normalan. Znam, znam…
Pokušao sam, pomirljivo sliježući ramenima, izbjeći raspravu. On samo nastavi: – Problema naprosto nije. Ali, u medicini ništa nije jednostavno. A tek u psihijatriji.
– A zašto biste, molim vas lijepo, vi već sad, po kratkom postupku, u vječna lovišta?
Odozdo, zakriveni stijenama, nasrtljivo su zakričali galebovi. Uzvišena Gorica Svetoga Vlaha zavede oko moga sugovornika. Zamišljen, reče polako: – Niste postavili valjano pitanje. Na ovo vam nemam što odgovoriti. Vidite, moja smrt dolazi kao posljedica sasvim drugačijeg upita, a ono glasi – zašto bih živio.
– Da, takovo nešto čita se u knjigama. U stvarnom životu…
– A što je ovo, dragi moj? Nestvaran život?
– Slušajte, očajnici, gubitnici, propale individue, ljudi poremećena uma, svi oni imaju razloga pitati se o smislu i svrsi svoga življenja. Vi, čini mi se, ne pripadate ni jednoj od tih kategorija.
– O, hvala, hvala. Usprkos vašoj ljubaznosti, ne mogu se složiti. Dapače, uvjeren sam da spomenuto
pitanje neprestano visi nad glavom svakoga od nas. No, izreknu ga najiskreniji.
– Ili najnastraniji!?
Muk. Pogledah ga: – Oprostite. Nisam tako mislio.
– Hm, da. Mislili ste, mislili. I možda bili u pravu. Ali, da vas ne zamaram više svojim pričama…
– Ne zamarate me, uopće. Istinu govoreći, uspjeli ste me i zainteresirati. Ne susrećem svaki dan pouzdane kandidate smrti.
– Ha, opet vi. Nisam ja nikakav kandidat. Ako ćemo pravo, ja sam izabranik.
– Čiji sad to izabranik?
– Njen. Moje najvjernije pratilje.
I druga cigareta dokonča zgažena. Moj novi poznanik, glave zabačene nad zaslon, uživao je u zaiskrenoj krošnji nad nama razapeta bora.
– Mora da ste imali teško djetinjstvo – kazao sam onako, za sebe, u šali.
– Uopće ne. Imao sam lijepo djetinjstvo i lijepu mladost.
Smireno lice oboji zadovoljstvo. Nekoliko trenutaka tišine, pa započe svoj životopis. Pripovijedao je sabrano, pomalo jednolično, kloneći se jakih, naglašenih misli.
Rodio se kao drugo dijete dobrostojećeg arhitekta, u staroj dubrovačkoj kući.
– Došao sam dvije godine iza sestre. Roditelji su bili još mladi, u snazi, kapači darovati nam puno toga.
Skoro svaku obitelj nešto resi. Što manja sredina, uočljiviji žig. Njegovu obilježila ljepota.
– I mi smo to naslijedili. Ljudi se za nama na ulici osvrtali. Pričalo se da su baku po očevoj strani njena braća morala pratiti Gradom. Čuvali je od zaluđenih udvarača. Neki su je, navodno, htjeli oteti, a drugi javno prijetili da će se baciti s Orsule ili otrovati ne pođe li za njih…U jednom hodniku u nas doma čuvaju zbirku obiteljskih portreta. Sve same ljepotice i ljepotani. Da nije živih, što svojim izgledom svjedoče prokletstvo naše krvi, rekao bi čovjek da su umjetnici ulagivanjem mamili visoke nagrade svojim džepovima.
– Prokletstvo? To je znači ljepota?
– Izdvojila nas je. Svatko od mojih ima neku svoju priču i sve se na neki način doimlju nekom vrstom ispaštanja. Darove treba platiti, ovako ili onako. Mi to nismo tražili. Ali nas zato nije mimoišla naknada.
– Bili ste, dakle, nešto posebno.
Mislim da sam u njegovu izrazu pročitao suspregnut ponos.
– Ne znam. Meni se djetinjstvo činilo lijepo i obično.
– U djetinjstvu sve i počne. Sve dobro, ali i sve loše.
– Ciljate krivu metu. Nema potisnutog u mojoj prošlosti. Nikakve potajne žudnje da ubijem oca. Zavist drugih jedino je što me moglo frustrirati. Znate ka-ko je, klinci ne vole kada se među njima bilo tko ističe. To izlaže. Onoga istaknutog. Ostale izaziva. Srećom, bio sam dovoljno jak, i tjelesno i pameću, da se, kada je trebalo, obranim. Snaga, još jedan dar Gospodinov, oslobodila me svake nasilnosti. Nasilje jest virus slabih.
– Zanimljiva teza, doduše ne baš nova.
– Kome ono treba doli kukavcima? I, konačno, samo se kukavice boje svoga straha. To ih i čini bahatima.
– I tako, vi ste bili lijepi i jaki.
– Da. Otkako znam za sebe.
Zastade, kao da se nečemu domišlja.
Nemir, poput srha jutarnjeg povjetarca, zatreperi iz moje nutrine. Prizivala ga sablasna staloženost mladićeva izlaganja. Ona što resi obilježene, svete ljude. Proroke, luđake. Otkrivajući dimenziju u koju običan čovjek ne želi stupiti.
– A zašto vi meni sve to pričate?
– Zato jer ste me pitali.
– Što sam vas pitao?
– Zašto sam tu.
Zaista. Temu našega razgovora skrivio sam, eto, ja.
Poput predvečerja, prišuljao se umor. Kao da ga dijelimo, zaključi: – Za danas bi bilo dosta druženja, zar ne?
Pozdravismo se kratko i krenusmo, svaki svome privremenu boravištu.
Iduće jutro donijelo je olakšanje. Debeljuškasti, neizlječivo seriozan primarijus, prijateljski je sjeo na moj krevet.
– Enteroviroza. Hvala Bogu, nije trovanje. Ipak, nešto je u tijeku bolesti netipično, da ne velim sumnjivo.
Zadovoljio se rečenim, bez objašnjavanja. Ja sam pak šutio bogobojazno. I obećao, vrlo spremno, da ću po povratku u Zagreb obaviti sve nužne pretrage.
– Stanje se jest smirilo, ali treba vidjeti zašto je probava reagirala tako burno na banalan povod – elaborirao je.
Kada je kor medikusa svečano otplovio, šmugnuo sam po odjeću. S otpusnim pismom u džepu spustio sam se vani.
Izišao sam na sunce, kao nikada dosad raskošno sjajem. U granju se pjevom ptičad razmetala.
On, na starome mjestu. Pričeka da mu priđem te će veselo: – Iznenađeni?
– Ne. Nisam iznenađen.
– Očekivali ste me, znači?
– Ni to. Tek, bilo mi je nekako normalno vidjeti vas ovdje.
– Onda? La commedia è finita?
– Bit će.
– Služite se.
Zahvalio sam, zauzevši mjesto što mi ga je tako galantno ponudio.
– Ne ćete zapaliti? Bez toga bi zadovoljstvo bilo nepotpuno.
Poslušao sam ga, naravno.
– A vi? Kakva je vaša perspektiva ovdje?
– Ja? Ostat ću još koji dan – reče, namignuvši vragolasto.
– I vaša se komedija bliži kraju?
Požalio sam. Kasno. Naglasio je cinično:
– Da, bliži se.
– Mislio sam, pustit će vas uskoro – taj pokušaj da se izvadim zvučao je smiješno.
– Znam što ste mislili. I što ste rekli. A to i sami znate. Ma, bili ste u pravu.
Pogled mu je, ni o što točno oslonjen, lutao sustalo. Na trenutak sam došao u napast da mu povjerujem.
Ma daj, ustuknuh u zadnji čas. Gotovo preplašen, razuvjeravao sam sebe sama (a od čega, zapravo – od gomile besmislica!?), nižući nijema pitanja: Iz čista mira, tek tako? Iz egzistencijalističke dosade ili sa duboka mirenja s apsurdom života? Ma bravo! Egzistencijalizam kao transcendetalna meditacija.
Gluposti!
Ta gdje bi se stiglo da čovjek vjeruje svakom Napoleonu u košulji. A tek Isusima! Ne zna se kojih je više.
On nastavi govoriti. Oblikovao je riječi sigurno. Čvrste i mirne, poput pogleda kojim je nedvoumno davao do znanja da sluti o čem razmišljam (eto, pa sada kaži da su stari ovakvoj čeljadi uzalud pripisivali nadnaravne moći): – A vi se pitate kako je to moguće. Ili nešto slično. Kako to da netko mlad, zdrav i relativno suvisao može tvrditi ovo što ja tvrdim.
– Otprilike. Odnosno, kako je moguće da sam vjeruje u tako nešto.
– A eto, i vi ste povjerovali, barem malo, zar ne?
– Uza sve, vi ste i čarobnjak – peckao sam.
– Kopka vas – dražeći me nehajno, umanjivao je svaku važnost mom sitnom izazovu.
– Da, kopka. Prije svega način kako govorite. Kao da ste posrkali svu mudrost ovoga svijeta.
– No, takvih ambicija uistinu nemam.
– Uz to, vaša me nadmenost, priznajem, pomalo nervira.
– Vidite, odvratio je pribrano – mislim da nisam nadmen. Ni najmanje. Ne želim se razmetati ni pameću ni mudrošću. To što kažem tiče se samo mene. Mislim da o sebi imam prava govoriti iskreno i bez ikakve ograde. Nadalje, nisam nametao ovaj razgovor.
– Ni ja, ako baš insistirate.
– Dobro. U tom slučaju on se naprosto dogodio. Sad, želite li vi uopće da ga nastavimo?
– Znate što, zapravo? Želio bih da ga završimo. Točnije govoreći – zaključimo. Vidite, ja sam vam pomalo staromodan. Nastavljam uporno vjerovati u neke stare, možda i otrcane istine. Vjerujem, tako, u nekakav prirodan ritam događanja u svemu oko nas, pa i u nama. Mada nevidljiv i često neshvatljiv, našim životima ravna red. Rečenica se ima dovršiti. U ponoć sat otkuca dvanaesti udarac. Bogomoljka mora svoju ljubavnu igru privesti jedinom mogućem kraju. Inače…
– Inače?
– Inače…- zastao sam, tražeći kakav suvisao odgovor. No, mozak me u tom času i nije najbolje poslužio – …sve skupa nema nikakva smisla.
– Zadivljujuće, dragi moj. Kristalni dah izvornog platonizma.
“Rugajte se, samo dajte”, htio sam reći. Ipak, prešutio sam. Zašto da mu priznam nadmoć? Zašto pokazati da me njegove riječi diraju?
Dakle, želio sam ostati ravnopravnim sugovornikom. Čemu? Da čujem priču!
Tu smo, dakle. Pobijedio me, ipak, ipak. Pa neka, to ionako znam samo ja…Kad je tako – zašto ne zadržati figu u džepu. Ništa mu ne ću pokazati.
Stoga sam se oglasio tobožnjim priznanjem, taktički izbjegavši ono što sam zaista htio: – U redu, ništa suvislije nisam smogao za uzvrat. Ali, trebam li već ispriku, ni točnije.
– Pa dobro, popusti i on, okončajmo započeto.
– Samo naprijed. Slušam vas zdušno.
– Ima, ako znate, jedna pripovijest Thomasa Manna, mislim da se zove Razočaranje.
Šutio sam, mudro prikrivajući neznanje. Kao – odsutan sam, dekoncentriran.
– Tko zna je li uopće prevedena na hrvatski – (je li me to, možda, pročitao?)
– Govorite njemački? presjekao sam žurno.
– Sasvim slabo. No, postoji engleski prijevod, čitao sam ga, davno doduše, ali mislim da je solidan….Ta priča, jednostavna, bezazlena, a opet zastrašujuća, zaokuplja me godinama.
– Pratim vas, molim.
– Dakle, usred Venecije, na Trgu svetoga Marka, pripovjedač susreće neobična čovjeka. Čudaka, neodredivih godina. Hoda trgom, urušen u svoje misli, čas nasmiješen, tu i tamo čak i sam sa sobom razgovara. I tako danima. Isti svat, na istome mjestu. Sve do jedne večeri kada je sjeo u kavanu u kojoj je sjedio i naš pripovjedač, za susjedni stol. I počeo – pripovijedati, bez osobita razloga. Svoju životnu priču. Još od rane mladosti mnogo je očekivao od života. A tada, doživio je požar. Naprosto tako, desilo se. No, nije to bio tek običan udes. Daleko više od toga, dogodio mu se život. Mladi je Mann to opisao majstorski. Niz sitnih detalja u tragično jednoobraznoj niski. Dakle, najprije vatra u roditeljskom domu, gnijezdu dotada prožetu naivnim optimizmom. Izgori čitava kuća. A on, još dijete, nekom tvrdom, nepriličnom zrelošću, reagira tako što doživljava – razočaranje. Kao da je očekivao nešto uistinu veliko, daleko strašnije od tako banalno svagdanjega plamena. I u tim iznevjerenim, strahotnim nadama, preostaje mu pitanje: Zar je to sve?…Znate, duboka je to priča. Govori, u stvari, o jeziku, o njegovu bogatstvu i siromaštvu života. O tome da je prava drama moguća jedino u riječima, a život je tek njihov blijedi izdajnik. Kako sam strasno ćutio ovu genijalnu parabolu. Tu nemoć da se iskusi život, nedonošće iščekivanja, zlokoban vir nestrpljenja: Zar je to sve?…
Pogleda me zamišljeno prije nego što nastavi.
– Ipak, trebalo je otići korak dalje i shvatiti da je sve što čovjeku preostaje – smrt. Ali ne kao spas. Još manje kao bijeg. Nego smrt kao još jedno, posljednje i najveće razočaranje. Ono krajnje: Zar je to sve?…
Pažnja mi je počela popuštati. Slično junaku pripovijesti, bio sam pomalo razočaran. Ili uskraćen, bolje reći. Kao da je priči nešto nedostajalo.
Uočio je da ga prestajem pratiti. Primirio se, utihnuo.
Drijemež je varao otvorene oči. U sanjama, možda i u snu, preda me izroni atmosfera grada na lagunama. I junak sa svojim pitanjem. U ozračju sasvim različitu od nepoznate Mannove pripovijetke. Tek ova preinaka, krivotvorina, dala je priči smisao. Moja je mašta stvar preoblikovala ovako: Venecija – usred karnevala, razularena u šarenilu do neukusa. Histerična obrazina veselja skrivala je mučno malodušje zraka natopljena vlagom. Usred svega jedan nezemaljski spokojan čovjek. Njegovo lice kao da iz općeg ludovanja nastoji istiještiti koju kap iskrena veselja. Unaprijed svjestan uzaludnosti svoga pokušaja. Izgubljen u svijetu. Svejedno gdje umetnuti ovo stvorenje odustalo od života. Jednakom sjetom napajao bi ma koji krajolik.
A mi – zarobljeni prozirnošću dubrovačkog dopodneva. Gradom što zazivlje pjesmu skladom ravnodušnim spram prolaznika i godina, porozne građe stoljeća. I smrt je, istkana okrutnom bojom, ovdje druga. Bistra i krepka kao jutarnja molitva. Zato i jest teža i uvjerljivija. I kao privid – stvarna. Sumanut krik ptice u morsko prostranstvo odbjegle od zidina isklesanih samoćama.
U tom sam se trenu iznenada sjetio. Svega. Teško je reći zašto potonuli događaji ponekad neočekivano izrone iz mulja zaborava. Je li nas to u ovom slučaju potaknula priča u koju smo odlutali, rasterećeni stvarnosti? Ili čista slučajnost? Blaženo hirovita, nepogrešivo bezrazložna. Što god bilo – prepoznao sam ga. Ovaj prekrasni mladić bio je, naime, dionikom događaja koji je svojedobno potresao Grad. Brujilo se o svemu tipično raguzejski. U butigama, ambulantama i na autobusnim postajama, posvuda, ali potiho, šaptom zvonkijim od povika. Znalo se sve. Tek je pokoji detalj razlikovao usmene inačice priče. Svima je bilo zajedničko jedno. Potpuno paradoksalno. Umanjivale su podjednako i mladčevu ali i ženinu ulogu u cijeloj dogodovštini. Nijansu važnija pripala je gospođi Pavi-ci. Ta crnka raskošne ljepote bila je cijenjena i štova-na, besprijekorna supruga. Sve do afere razotkrivene tragičnim događajem, nikada nije bila predmetom ni najbezazlenije aluzije. To nije malo. Prvo svega, dubrovačke aluzije rijetko su kada bezazlene. Čak i naizgled najdobroćudnije opaske. Izriču se tonom dobronamjerna humora i dobrohotne, nezainteresirane naklonosti, a uvijek pogode nekoga nevidljivom, no itekako bolnom žaokom. Rijetki nikada nisu bili metom strjelica prijetvorna okusa marcipana i pakosne ubojitosti rapira. U takve je spadala spomenuta dama.
Njena smrt odjeknula je poput neprilične šale. Ljudi su zanijemili. Priča izišla na vidjelo bila je drastično različita od svega što se dotad i u najmaštovitijem zamišljaju moglo naslutiti o naočitoj Pavici. Zanimljivo, ali ni tada nije bilo čuti ružne. Dapače, govorili su o njoj iskreno, sažalno, s puno razumijevanja. Na Boninovo je ispratili mnogi, koja tisuća naroda. “Vas Grad je došao”, pričalo se kasnije.
Uskoro je Stradun spleo nesvakidašnju storiju. Konačnu i neopozivu. Zrela, zgodna žena, sretno udata, zbrinuta i zadovoljna, poznata po mirnoći i ljubaznosti, jednoga se dana zaljubila. Bio je on mladićak, gotovo dječak, uzorit izdanak poznate obitelji Martinića, u starim spisima slavne Republike ubilježene Martini. Sve se dogodilo iznebuha. U takvim stvarima nema puno mudrosti. U načelu prevlada strast. O cijeni se razmišljati ni ne stigne.
Zanimljiv je, dakle, a možda i neočekivan, način kako je usmena predaja karakterizirala protagoniste. Isprva, Orsata Martinića smatralo se žrtvom. To podrazumijeva nečiju krivnju. Pavića Mašić, međutim, platila je strahotnu cijenu. Samo zato izostala su govorkanja, glasine, zloba, sve ono što vinovnike ovakvih tragedija pretvara u paklene hudobe. A da je sve zavrtila ona, o tome nije moglo biti dvojbe. Ta kako bi jedva zamomčeni mališa mogao zavesti zrelu ženu? Kako bi on nju mogao odvući na krivi put!? Uzrok je svemu, neosporno, ona. Ali kakav? Nevoljan, nenamjeran, bez želje da nanese zlo! Štoviše, bez prave svijesti o posljedicama. A one su je povukle u ponor bez povratka.
Stradala je, dakle, samo ona. A mali? Zaboravit će, mlad je, život je tek pred njim.
Teško mu je.
Svejedno mu ne može biti nipošto. No, vrijeme liječi sve. Za godinu, možda i manje, za pola godine, za koji mjesec, izblijedjet će sjećanje na tragičan kraj jedne, po općem i naravnom sudu, posve neprikladne, ali i velike ljubavi.
Nju su, pak, kaže postupno uzdizale u tragičnu heroinu. Po njima je sirota gospa Pavica uvidjela da svome nedoraslu ljubavniku nanosi zlo. Razdirana ognjem što ga je nehotice potpalila, nije se usudila ni zamisliti život bez njega. On se, pak, za nju vezao poput laneta. I što je, na kraju krajeva, mogla učiniti, progonjena vlastitim grijehom? Jedino što je i učinila – maknuti se, ukloniti, zauvijek. Okajati svoju ljagu i, što je i važnije, skinuti teret s pleća nevinome djetetu. Život je zaključila samoubojstvom. Skokom niza stijene Boninova. Smrt prilična očajnicima u Gradu gdje je očaj često pritajeno lice gospodske suzdržanosti.
Nikada javne pripovijesti spletene oko ovakvih događaja nisu pouzdan jamac činjenicama. Predrasude nuđaju sebe isključivim pravorijekom stvarnosti. Isključivost, pak, pouzdan je temelj neistini. Zato je ova prilika jedinstvena – čuti autentičnu priču svjedoka i dionika. Fabula je postajala zbiljskijom, konkretnijom, životnom.
Okrenuo sam se sugovorniku. Licem u lice. Sada opet napeto očekujući. Skrušenim slušanjem poticao sam, nastojao udobrovoljiti pripovjedača, osloboditi ga. Moj trud nije bio bez učinka.
Ostavljajući definitivno Mannova junaka njegovu vretenu, nastavio je:
– Bio sam uzorito dijete. Izvrstan đak, uvijek. Od prvoga osnovne znao sam samo za petice.
– Odlikaši umiru mladi – promrmljao sam.
– Molim?
– Ništa, zakašljalo mi se.
– Sve do mature.
– Maturirali ste s odličnim, naravno.
– Ne.
– Ne?
– Nisam uopće maturirao. Znate, đaci koji sve predmete svladaju s odlikom, oslobođeni su ispita zrelosti.
– Pa da. Kako li sam to previdio!
– Događa se. No, kao najboljemu dopalo me držati govor u ime čitave naše generacije. U prepunoj dvorani, pred svim roditeljima, pred nastavnicima i đacima, naravno.
– Lijep.
– Lijep?
– Lijep govor, mislim.
– Ah, da. I bio je lijep, da znate. Nakon njega prišao mi je direktor škole, zagrlio me i pred svima rekao kako se nada da ću ostati ono što sam i bio sve ove četiri godine – ponos roditeljima, uzor suškolnicima, dika školi. Svi u dvorani zapljeskali su. Zahvalio sam smješkajući se. No, negdje u dubini, iza radosti, iza taštine, pitao sam se, ni ne znajući da pitanje glasi…
– Zar je to sve.
– Upravo to. Osjetio sam tada, ne grižnju savjesti, bilo bi pretjerano to reći, ali, recimo, nekakvu nelagodu, što li, bilo mi je neugodno.
– Shvaćam. Bili ste ponos koji ne vjeruje u sebe sama. Uzor pokoleban vlastitom sumnjom.
– Bravo! E sad, zamislite, kako bi bilo to pokazati, a kamoli reći svim tim dobrim ljudima. Bože sačuvaj!
– Slušajte, nije li vama u životu previše stalo do mišljenja dobrih ljudi?
Ovaj put prečuo je moju primjedbu.
– Govorili ste, dakle –nastavih, i sam zanemarujući pređašnje svoje riječi – potpuno svjesni da vam vjeruju više nego što ste vi sami sebi vjerovali.
– Svjestan, da, bolno, neugodno svjestan.
– Imali ste tremu?
– Tremu?
– Da.
– Zašto? čudio se, kao da mu nije sasma jasno što ga pitam.
– Obično kada čovjek ne vjeruje u ono što govori, osim, naravno, ako nije notorni lažac, ovlada njime neugoda, trema.
– Ne, nikada je u životu nisam imao. Pa ni tada. Znate, moguće se pretvarati, može vam zbog toga biti i neugodno, ali to s tremom nema nimalo veze.
– Znači, nikada, baš nikada. Ni da vam grlo zatitra, ni da vam se barem malo uzlupa srce?
Zamislio se.
– A zapravo – nastavio je oklijevajući, pa se zaustavio, kao da ne zna kako dalje. –Možda i jesam osjetio nešto slično. U jednoj posve drugoj prigodi. Možda je to bila…da, možda…trema. ili ne? Ne! Mučnina, eto tako bih to nazvao.
– Zbog pretvaranja?
– Taj put nije se ni radilo o meni. Druga osoba bila je u pitanju. I sva moja nelagoda bila je zbog nje.
Snizio je glas skoro do šapata.
– Zaljubili ste se? pitao sam oprezno, proračunato nevješto.
– Ne, drukčije se dogodilo. Sasvim drukčije. Bilo je to poodavno. Netom sam bio napunio četrnaestu. Izgledao sam starije, zrelije. Mada – tek sam bio završio osnovnu školu. Tim povodom roditelji su me odveli u Gradsku kavanu, na jedno malo piće. Znate, nešto kao uvođenje u život odraslih. Manje službeno, napola šaljivo. Svojevrsna inicijacija. Mada ne prava. Onako, više da mi, malne u igri, pokažu kako me smatraju odraslim. Donekle, je li. Pridružili nam se, malo iza kako smo sjeli, tajnik škole i njegova supruga. Naišli su slučajno, a moj pape, stari prijatelj tajnikova mlađega brata, pozvao ih je za naš stol. Prihvatili su. Gospodin po struci pravnik, suzdržan, od malo riječi, blizu šezdesetima. Prosijed, vitak, uščuvan. Gospođa mlađa, crnka, bez sijedih, s tek neznatnim boricama na rubu očiju. Visoka, zgodna, uznosita držanja. Nije to bilo prvi put da se susrećemo. Jednom ranije, bio sam u sedmom razredu, poslali me kod tajnika, u njegov ured, ne sjećam se po kakvu poslu. Naišla je ona. Ne znam zašto, inače nije zalazila u školu. Taj susret, taj moment, pamtit ću zauvijek. Takvi se ne zaboravljaju. A ništa se osobito nije dogodilo. Samo je stajala do vrata i gledala me. Ali kako! Da ti se krv sledi u žilama. Prvi put u životu stojimo ovako blizu jedno drugome, a iz nje neizdrživo izbija mržnja. Lice joj se skoro grči u ružnoj grimasi. Spustio sam pogled podu, mučim. Umaknuo bih najradije, nemam kamo. Prži me njen pogled, uzbuktio od netrpeljivosti. Poručuje, ne, više od toga – naređuje mi: izgubi se, nestani, neka te nema. Nikada prije, baš nikada, nisam osjetio tako nešto. Ni od koga. Pogotovo ne od žene. Otkako pamtim, dočekivale me s dragošću.
Osmjehuo se prirodno. Bila je to sigurnost ljudi naviklih tuđim pogledima prepoznati svoju ljepotu. I nastavio kazivati nerazmetljivo.
Negdje pred pubertet osjetio je da ga žene počinju gledati drugačije. Pristali dječarac počeo se očito mijenjati. Simpatije i nježnost ženskih pogleda počeo smjenjivati nemir. U starica sjetan. Moralistički prijekoran pokoje bogomoljke. U mlađih žena čulan. Za njega još uvijek ponekad iznenađujuće požudan. Dugo nije prepoznavao taj trenutak. Čas odvajanja od majčinski zakriljena djetinjstva. Kucnuo je neizbježno, paradoksalno utjelovljen nenavišću ove čudne žene.
– Propentao sam pozdrav i izgubio se što sam brže mogao. Vidjeli smo se poslije toga nekoliko puta u gradu. Zaobilazio sam je koliko god sam mogao. Kao da bi me njen pogled mogao spržiti….I sada, tu, u Gradskoj kavani, u prigodi što je počela tako opušteno, vedro, ova, za mene fatalna osoba, kojoj sam se tko zna čime strašno zamjerio, odjednom pored mene. Kao da se sama sudbina ponovno poigrala sa mnom. Sjeli su. Ona mračna, suzdržanija nego onda u tajnikovu uredu. Već je i njeno prisustvo bilo prijeteće. Tješio sam se da je dobro to što se smjestila pored mene, ne nasuprot, licem u lice. Ovako ću barem izbjeći njenu mržnju…Krenuo je razgovor. Štitio sam se zidom vlastite šutnje, nadajući se – zaboravili su na mene. Povukao sam se u, kako mi se činilo, udobnu bezličnost nekoga sa strane.
Zastao je nakratko.
– Bio je to, uskoro sam se osvjedočio, račun bez krčmara. Razgovor se opustio i usred ležerna čavrljanja ta je žena, nepažljivim pokretom ruke podkrepljujući nešto o čem je pričala mojoj majci, nehotice odgurnula čašu sa sokom. Instinktivno sam posegnuo za predmetom koji je kliznuo preko ruba. Situacija me zaskočila, naglio sam nepotrebno i, umjesto čaše, zgrabio sam njeno zapešće. Ništa mi se gore nije moglo dogoditi. Stresla se kao od udara struje. U prvi mah činilo se da je uplašila eksplozija stakla što se u bezbroj krhotina rasulo po podu. Držao sam joj ruku čvrsto, ukočen, zbunjen, nesvjestan da je stišćem, ujedno beskrajno iznenađen onim što sam pod dlanom osjećao.
Pogledao me nekako odsutno, izgubljen. U nevjerici. Sve te godine nisu nimalo razvodnile gorčinu onoga što se zbilo u Gradskoj kavani.
– Drhtala je, kao prut na udarima bure. Bez ikakva ritma. Nagli trzaji izmjenjivali su se s tremorom razuđenim čitavim tijelom. Ja zbunjen, nisam se sjetio pustiti joj ruku. Ukočen. Ne znam koliko je potrajalo, dvije, tri minute, možda i dulje…Srećom, odnekud izroni konobar, profesionalno ljubazno promrsivši da to nije ništa, događa se, svakome se može omaknuti. Sagnuo se i pokupio staklovinu…Za stolom tajac. Ona i dalje drhti, ne može prestati, blijeda kao krpa. Konačno, snašao se njen suprug. Ustao je, polako dohvatio moju ruku, pogledao me pokroviteljski i ja sam se tek tada sjetio ispustiti je. Potom je pribrano pozdravio i izveo je polako vani.
Danima se nije smirivao. Svejednako ga mučila slika iz kavane. Ni to, međutim, nije bilo sve. Uvijek postoji gore od zla za koje se nadamo da je najkrupnije što nam se moglo dogoditi. Povod je bio bezazlen. Njegova mati bavila se u slobodno vrijeme šivanjem. Nedugo iza onoga incidenta posla ga prijateljici po novi model haljine. Grad je zaista bokunić svijeta. Prijateljica je bila šogorica one za nj fatalne žene. Braća i njihove obitelji dijelili su iza Grada veliku kuću. Uz nju prostran, njegovan vrt i u dnu njega stari, dobro uščuvani paviljun.
Otputio se iz doma ni ne pomišljajući što ga čeka. Stigavši do željeznih dveri nekadašnjeg vlasteoskog palaca, povukao je žičanu ručicu zvona. Grintavi cilik, pa nekoliko trenutaka tišine. Potom iznutra, kao iz velike daljine, jeknu “Tko je?“ Odgovori. Ne dogodi se ništa. Pritisnu ručicu škripave brave, odgurne vrata i uđe. Usred vrela dana našao se u blagotvornoj oazi sjenovita đardina.
– Ni sam ne znam zašto, krenuo sam k paviljunu. Logično bi bilo da sam se uputio zgradi, ali ni logika nije bila na mojoj strani…Približio sam se mraku, zašao pod krovište. Privukli me mir, samoća, hlad. Činilo se da ljetnoj jari smijem ukrasti koji časak blaženstva. Svega korak, dva i shvatio sam kakvu grešku radim. Bilo je prekasno. Uzmaknuti se više nije dalo…Tamo, na kamenu sjedalu, udno ograde, na jedinoj plahti sunca usred teške sjene, ležala je ona…Eto, tako to biva kad se sluče sve okolnosti idealne za nezgodu. Toga popodneva, naime, ostala je sama u kući. Njen muž, brat mu sa ženom, djeca, svi su otišli u posjet nekoj rodbini u Župu. Imali su se vratiti tek predvečer…A ja – opet s njom oči u oči. Iznova me sasjekla pogledom. Ukipio sam se. Ovaj put iz nje je isijavao samo bijes, bez mržnje. I još nešto, teško mi je bilo odrediti što, ali, činilo mi se – prijezir. Osjećao sam se baš kao tat ulovljen u trenutku kada je rukom posegnuo za plijenom. Uzalud sam sebe pokušao uvjeriti da je to glupo, bezrazložno. Ta ništa nisam skrivio, nisam mogao znati da ću je zateći ovako. Nije pomagalo…Ona iznenada poskoči, priđe mi tako brzo da se nisam ni snašao. Sve dotad nisam ni primjećivao da je gotovo naga. Ne očekujući nikoga, mene ponajmanje, sunčala se bez grudnjaka, samo u gaćicama, ne kupaćima, u običnim svilenim gaćicama…I danas se sjećam svoga dojma. I pored strepnje, u tom mi je trenu palo na pamet kako je uščuvana, mladolika, lijepa. Lijepa!…Gotovo sam zaboravio na strah. Ne zadugo. I ona je istoga časa postala svjesna kako je gledam. Pobješnjela je, izgubila kontrolu. Zgrabila me za kosu, stala navlačiti, tresti, udarati kao da je s uma sišla. Boljelo je, gadno…Sada sam osjećao samo užas. Utjelovila je neku prestrašnu silu sabijenu čudesnom snagom u jednu jedinu poruku, ponovno: nestani, umini, umri…
Disao je teško. Pritiskalo ga obnovljeno sjećanje na ružan prizor.
– Čuo sam svoj ustravljen glas kako traži spasa u kaosu riječi što su prokuljale iz mene: Nemojte, molim vas, što sam vam uradio, nisam vas vidio, došao sam po model, po uzorak, nisam ni znao da ste ovdje, boli me, nemojte, molim vas…Naprosto sam u potpunu beznađu izbacivao iz sebe nesuvislosti, ni ne znajući što činim…Ne znam kako i zašto, ali imalo je učinka. Posve neočekivano. Zastala je, ruka se zaustavila nada mnom u zraku. Zamah je zamro, nijem kao na stilski ugođenim slikama akta. Tako, iz čista mira, reklo bi se. Nisam mogao vjerovati da je odjednom prestalo. Gledali smo se oboje zapanjeni, kao da smo se iznenada probudili iza sna koji smo odsanjali zajednički…Kao da je konačno shvatila besmisao, nepravdu, brutalnost onoga što mi je radila. Valjda je u strahu pred sobom samom ustuknula…Dogodilo se čudo. Baš tako – nemam bolje, točnije riječi. Njena ruka, do maločas prijeteća u zraku, meko se spustila na moje tjeme. Trznuo sam se…Neobičan, neočekivan dodir. Pun neizvjesnosti…
Uzdahnuo je smireno, uspokojen.
– Ni to nije bio kraj. Pravo iznenađenje tek je slijedilo. Iz njenih do maločas iskrivljenih, izobličenih usta, dopro je šapat…Kakav košmar, moj Bože…Blag dodir dlana na mom tjemenu popratile su riječi: Oprosti, anđele…Jesam li ja to dobro čuo? Je li zaista tako rekla? Zamislite, čak sam se, onako sluđen, pitao nije li to ona nešto pogriješila, nije li omaškom izrekla riječi suprotne onima koje je htjela reći. Znači li to da je njen bijes tek časkom primiren i da će, kada se pribere, prasnuti po meni još žešće, osvetnički?…Bio sam u krivu. Ništa od svega čega sam se bojao, nikakve nove srdžbe, ni bijesa uvećana za ljutnju na samu sebe…Dragi moj, dragi moj…
Zastao je, kao da još ne može povjerovati onome što je slijedilo. Gledajući me u oči netremice, nastavio je:
– Njen dodir raskrilio se u zagrljaj…Počeo sam drhtati. Svaki trzaj zgrčenih mišića kao da je otpuštao po jedan grumen nagomilana straha….Obgrlila me objema rukama. I dok me držala u naručju, osjetio sam njene suze kako kaplju na moju glavu. Da, plakala je…Stajali smo tako jedno uz drugo, tijelo do tijela, izmireni, na čudan način uspokojeni. Kako je napetost popustila, postali smo svjesni još nečega. Bliskosti. Dolepršala niotkuda, poput povjetarca – zaigrana klupka zraka, nevidljiva, nenajavljena, iznenada ustitrala…“Oprosti, anđele“, ponavljala je kao u bunilu, privijajući me uza se. Dodir topao, prisan. Moje ruke, dotada spuštene, polako su, tek sam kasnije bio svjestan što sam, u stvari, napravio, odjednom čarobno nesputane, uspuzale njenim golim križima. Opustio me zaštitnički zagrljaj do maločas pogubno opasne žene. Bila je dostatna svega koja minuta da zlo što me nesmiljeno obujmilo, iščezne zauvijek, kao da ga nikada nije ni bilo.
– Znate – reče umiren nekim sjetnim zadovoljstvom – u tom su se času naša tijela prepoznala…Kao da nas je čarobni štapić milosrdna vrača oslobodio duge i mučne more. Odmaknula se časak od mene i, smiješeći se zbunjeno, rekla sasvim tiho, gotovo šapćući “Dođi“.
Pakosniku u meni nije puno trebalo da se probudi. Šaptao je: što li fali romanci pa da bude potpuna? I zaključio slavodobitno: rominjanje gitare. Srećom, moje drugo, slabije ja, nadglasala je mladićeva priča.
– Zakrivši slobodnom rukom grudi, povela me unutra. Zakrili nas rashlađeno prizemlje kuće, sjene teških zidova. Koracima nam se stenjući uginjale drvene stube. U mračnu hodniku zapucketao pod. Skrasili smo se u spavaćoj sobi na katu. Lakom kretnjom zatvorila je za nama vrata. Nježno, kao ovlaš, usnama mi dodirnu obraz. Potom me je, obzirom kakvim netom stasale djevojke sputavaju stid i u isti mah staloženošću zrele i u sebe sigurne žene, razodjenula, bez žurbe.
Znajući dobro što se događa, nije ni znao ni brinuo otkuda mu znanje. Jednako, znao je i da ona zna. Oboje znadu isto i shvaćaju jedno drugo kao da među njima i nije razlike. Brzo je sazrelo, poput prirode u jesen dospjele. Ipak, nije došlo naglo. Nipošto! Sve, svaka stvar, svaki damar, svaka misao i svaka sjenka, konačno su našli svoje pravo mjesto.
– Bilo je lijepo, znate, baš kao i sve što se dogodi prvi put. A opet, nije bilo izuzetno samo zato jer nikada dotad nisam bio u prilici pût iskusiti na taj način.
Ne, nakon svega, nakon grča što nas je obuzimao od svakoga susreta, a bio je, očito, znak nečega posve drugog od onoga što se nama činilo da jest, ovo predavanje, ova uzajamnost, uzdizala nas je do nečega svetog.
Još jedan kraći zastanak. Malo tišine. Pribiranje riječi za nastavak. Odvijao se smirenije, bez dramatskih akcenata. Voljeti se tajno, skrivati od bližnjih, u Gradu i nije bilo jednostavno. U maloj sredini vreba tisuće očiju, zamaskiranih pristojnom nezainteresiranošću. Za nasmiješenom vanjštinom, skladnošću i mnogim obzirima, šapatom kruže izvješća o svemu što se zbiva. Ne otkriti se vrhunsko je umijeće ili, iznimno rijetko, stvar čiste slučajnosti. Oni su ipak uspjeli. Nije se ni posumnjalo. Ta i kako bi. Na dječarca i na ženu dobra glasa?
– Trajalo je mjesecima. I više. Proteglo se na godinu, na dvije. Bilo je lijepo, nježno, ali se iza bliskosti, od samoga početka, počelo rađati još nešto. Jako dugo bilo je skriveno, zamaskirano intenzitetom i novinom osjećaja. I njena i moga. Jer, priznala mi je, nikada prije nije tako nešto doživjela. Jednom, dok smo se odmarali, nagi u krevetu, pričala mi je, obasjana dražesno sramežljivim osmijehom, o mladosti. Voljela je tako nalaktiti se, draškati mi prstima lice, bradu, tiho otkrivati svoje male tajne. Ja sam, pak, volio slušati, čuti sve o njoj. Saznavao sam češće onim što nije rekla, nego onim što je ispripovijedala. U djevojaštvu je imala dvije, tri platonske ljubavi, ništa osobito strasno i dugo, a potom se zaljubila u supruga. Dvije godine se vjerala te su se uzeli. Išlo je svojim tijekom, očekivano.
Skladan brak su imali. Jedino – bez djece…Ono što je shvatila tek sad, u zreloj dobi, jest da su sve to bile ljubavi manje od ove koju je dijelila sa mnom. Dok se nismo upoznali, do istinskoga susreta i nalaženja nas dvoje, mislila je da je ono prije bilo pravo…Da, ma kako to čudno bilo, s obzirom na njenu i moju dob, ali tek je mene istinski uzljubila. O tome mi je govorila često.
– A vi?
– Otkrivao sam strast i nježnost.
– Ali? Sami ste rekli da je bilo i nešto drugo…
– Da. Nešto što cijelo to vrijeme nisam uspijevao uočiti. I opet je ona prva shvatila što se dešava…Događalo se, kao i sve ostalo u mom životu, da sam iskušao čašu do dna…
– …i bili razočarani?
Dugo mu je trebalo dok nije prevalio s tugom:
– Da, na žalost.
Usporedo s predivnim osjećajem prve strasti i istinske, ostvarene nježnosti, rađao se i dojam nedostatnosti. Između doživljaja i događaja ispriječila se koprena. Tanak zastor, umalo nevidljiv, ali osjetan. Daleko je to bilo od slutnje da bi s nekim drugim proživio nešto više. Nije se zasitio ili razočarao konkretnom ljubavlju, stvarnom ženom. Čak i sada, govoreći o njoj godinama kasnije, lice je mekšalo, a glas mu ispunjala toplina. Ali ga je sve više tištala misao o tome što je zaista ljubav i može li dosegnuti njenu puninu.
Iako već pomalo i umoran, slijedio sam ga pozorno. Pokušao sam ga shvatiti. Čudan stvor. Što je želio? Što je stvaran razlog njegovu nezadovoljstvu? Nije li naprosto bio nadmen? Prezahtjevan u očekivanjima, nekritičan u prosudbama…Od svega toga ponešto. Ipak, nadasve ono što tijekom razgovora s njim nisam ni mogao a ni htio pojmiti. Nesreća! Ne samo njegova. I ne samo u njemu. Svaki ju je njegov korak sijao. Svaka njegova riječ njome je trovala. Njega. One oko njega. Sve. Za takva čovjeka Dubrovčani kažu da je pegulan. Ni kriv ni dužan – zlosretan. Samo, u njegovu slučaju ni to mi se nije činilo dovoljno jakim izrazom.
Gospođa Pavica vremenom je počela postavljati tipično, suvišno i očekivano pitanje: – Voliš li me?
Grlio bi je blago i privlačio na svoje nježne, dječačke grudi. Cjelivao dugo, u tišini, umjesto odgovora, kao odgovor. Umirili bi je, privremeno, ritmički otkucaji njegova srca. Prepuštala se njegovu disanju. Zaštitnički ravnomjernu uzdizanju i spuštanju mladićevih prsiju.
Bez obzira na nježnost, odanost, ljubav, znala je. Nepogrešiv osjećaj žene kazivao nemilosrdnu istinu: već ga je izgubila. Sve češće nakon vođenja ljubavi, šćućurena u njegovu krilu ili mu glavu položivši na svoju uzdrhtalu utrobu, zaplakala bi nijemo. Tek tako. Suze bi samo kliznule niz obraz. Brisao bi ih cjelovima, ni ne pitajući zašto plače. A njoj bi tada bilo još teže.
Jednom je progovorila: – Naći ćeš neku djevojku, svoju vršnjakinju, zaljubit ćeš se u nju, voljeti je….
– Volim tebe, uzvratio je plaho, kao da mu nije jasno kako je uopće mogla i pomisliti tako nešto. U stvari, onome intimnom, najiskrenijem dijelu njega, sve je bilo jasno. Niti jedna druga žena, bez obzira na dob, ne bi promijenila ništa. Sve bi bilo isto. To Pavica nije shvaćala. Srećom ili nažalost. Niti je do nje, niti do neke druge. Do njega je.
– Znam, dušo, znam, ali…
– Nema ali – prekinuo je, privukao sebi i cjelunuo nježno.
– Slušaj me – pokušala je nastaviti, ali je i opet prekinuo:
– Ne. Nemoj. Znam što želiš reći. Možda sam mlad, čak i premlad, ali razumijem sve. Osjećam sve…Nikada nikoga neću voljeti kao tebe….Nije u tome stvar…Sve što će biti nakon tebe, ako bude, bit će manje od ovoga što smo doživjeli. Svaki osjećaj bit će bljeđi. Svaki drhtaj slabiji. Svaka riječ manje uvjerljiva. Svaki dodir manje uzbudljiv. Svaki pogled umorniji.
– Dušo moja, prinijela ga je sebi, jecajući…
Zašutio je, a ja sam pitao:
– Razumjela je?
– Ne znam, teško je ovo razumjeti. Mene je teško razumjeti. Još teže prihvatiti…
Pošutje opet malo pa iznenada, ničim potaknut, reče:
– Znate li da nikada nisam bio izvan Dubrovnika?
Iznenadio me. Zapravo, ako je bila i istina, nisam u tom trenutku znao što s njom. Što ima značiti. Trebat će vremena, ne malo, da shvatim.
Pogledao me, kao da želi provjeriti kako me se dojmila njegova izjava. Zadovoljan, nastavio je svoju priču.
Viđali su se i dalje. Voljeli se, iako je postajalo sve sumornije. I tada se dogodilo. Na iznenađenje Grada. Na užas bližnjih. Očaj najbližih. Jedini je on, dječak ljubavnik, mogao naslutiti. Ali je izbjegavao slutnju.
Jednoga prelijepa sunčana jutra obukla je svoju najljepšu haljinu. Dotjerala se pažljivo i, kao da ide na svečanost, uputila k Boninovu…..Zna se, nikad se više nije vratila.
Nakon svega, ljudi su ga gledali drukčije. Sažalno. Poneki tek radoznalo. Ili začuđeno. Otkrivali su drugog dječaka, dotada nepoznata, neočekivana. Klonili se izravnih pogleda, pitanja. U nekoj drugoj, drukčijoj sredini, bio bi obilježen. Ovdje, pod Srđem, gdje su strasti utišane, mržnje zaularene, ljubavi potisnute i sramežljive, gdje nema mjesta ni potpunoj otuđenosti ni prevelikoj bliskosti – sve se odvijalo mirnije. Podnošljivije.
Ipak, nije mu bilo lakše. Nimalo. Raspinjalo ga. Pržio se u svom nutarnjem paklu.
Roditelji, pažljivi i obzirni, nastojali mu olakšati, ne pretjerujući u skrbi. Bdjeli su nad njim pazeći pritom da ga ne podsjećaju odveć na ono što se dogodilo. Sjećat će ih se zauvijek sa zahvalnošću.
Nitko, međutim, pa ni oni, nisu znali njegovu tajnu. Duboko skrivenu formulu prokletstva. Ponijet će je sa sobom u grob.
Tragedija privremeno potisnula razočaranost. Ne zadugo. Uskoro ga je opet sustigao osjećaj drugosti, ta druga dimenzija iz koje mu se pričinjalo da ne postoji ništa što bi mogao iskusiti, pojmiti, vidjeti, a da bi ga dotaklo dahom novine, autentična življenja, svježe stvarnosti. Pa bilo lijepo ili loše.
Nekoliko godina potom samovao je. Klonio se žena. Grad živi skrovitim očima koje sve vide i znaju. Ovu osamljenost tumačili su, očekivano, bolom zbog gubitka voljene.
– Znate, ljudi su tragično nemaštoviti – komentirao je. –Uljuljaju se u svoje male svjetove, pronađu utočište u sigurno utrtim stazama, ma kakve one bile, i s neke bijedne strepnje tumače život iz tih svojih malih prozorčića napola zastrtih škurama. Otuda sve te priče o njoj i meni, o mojoj tuzi, ucviljenosti, malte ne depresiji. Postajao sam princ melankolije u njihovim bajkama. Neka vrsta uzorita patnika. Dragi moj, kako je sve to banalno. Vjerujte mi, nikada nisam bio sentimentalan. Jeftino prenemaganje plitkih duša, uostalom, kaljalo je uspomenu na veliku ljubav i strahotan poraz. Naprosto, bili smo iznad svega što je čeljad oko nas mogla pojmiti.
Samoćom se branio od straha. Ipak, nije li strah značio i stanovitu nadu? Samo oni posve lišeni ufanja više se ničega ne boje. On je govorio o bojazni – naravno, od još jednog razočarenja.
Prošle su dvije, tri godine. Počeo je ponovno izlaziti. Na red su došle i veze. Ovaj put bez ljubavi. Isključivo tjelesni užitak. Lako je bilo predvidjeti tijek avantura.. Zasićenje, dosada, umor – sve ih je teže prikrivao. Događalo se i to da su ga njegove prolazne partnerice otpravljale gotovo s mržnjom. Sumoran pogled njegovih potamnjelih očiju tumačile su kao oholost, prijezir. Nije imao ni snage ni volje tumačiti im. Opravdavati se još i manje. Čemu? Zar je nešto skrivio? Samo zato jer je bio tako bolno drukčiji?
Fakultet je završio u roku. Studirao je u Gradu vanjsku trgovinu. Prosjek ocjena odličan, o tome nije trebalo ni sumnjati. Planirao se odmoriti godinu, dvije, pa u vojsku, odguliti obvezatni rok. Dosađivao se čekajući poziv, a tada je jednoga dana otkrio ono zbog čega su ga na kraju i doveli ovamo. U njegovoj glavi sve se iznenada posložilo. Dobilo svoj razlog. Svrhu. Najprije je to saopćio ocu. Slijedilo je ono što mi je opisao – beskrajni pregledi, ambulante, laboratoriji i, konačno, odjel za nervne bolesti. U početku je predstojnik psihijatrije mislio da se mladić hoće izvući, osloboditi vojske. Iskušavao ga je predloživši mu da ga odmah pošalju na odsluženje. I to je, poput gotovo svega ostalog, primio s nekom dječačkom, vedrom ravnodušnošću. Dovoljno da liječnik shvati kako nije riječ o simulantu. Dakle, u toj lijepoj glavi niknula je poput korova sumanuta ideja. Kao i obično, medicina nije imala pojma kako je iskorijeniti. Da ga muče šokovima, truju lijekovima? Čemu? Miran je, sabran, priseban. Ni u čem drugom ne odstupa od normale. Samo da je tu jednu stvarčicu, tu mrlju nekako izbrisati iz njegove glave. Tada bi sve bilo u savršenu redu. Ali, kao i uvijek u takvim slučajevima, čovjek je bio tvrdo uvjeren u to što je uporno ponavljao. Uz to i strpljiv na neki svoj blag, gotovo pokroviteljski način. Liječniku je preostalo prisjetiti se kako neki bolesnici svojom sablasnom logikom uspijevaju kakvu potpuno nerealnu zamisao nametnuti čak i najnormalnijima u svojoj okolini.
– Da, o tome je govorio mome ocu i pitao ga što da radi sa mnom. Da me pusti kući? Jer, rekao je, on ne zna kako da mi pomogne. Zatim su me obojica došli pitati želim li kući. Meni je bilo svejedno i to sam im iskreno i rekao. Eto me, dakle, još uvijek tu, na svojevrsnu ladanju…Ali, kako već i sami znate, ne ću dugo. Moje se vrijeme bliži. Na redu sam uskoro.
Utihnuo je. Večer se već spuštala na nas, topla i tiha, poput utjehe. Prepustili smo joj se obojica. Sjedili smo ne mičući se. Nekako pod dojmom njegove priče odlagao sam trenutak rastanka.
Ipak, nije to moglo potrajati do u noć. Polako sam zgazio još jednu dogorjelu cigaretu i ustao. Ustade i on. Rukovali smo se šutke.
– I ne vraćajte se ovamo nikada više – reče te se polako okrenu i ode dolje, iza grmlja, svome trenut-nom prebivalištu. Gledao sam za njim kao da nešto čekam. Kao da je nešto ostalo nedovršeno. Nedorečeno. I čudno.
Brzo je prošla godina. Ljeto je opet pohodilo Grad. Prizvalo me odmoru. Lješkareći, sjetio bih se tu i tamo onoga neobična svata. Namjerno se nisam raspitivao o njemu. Ni razmišljao o njegovoj sudbini. Htio sam zaboraviti sve ono što je s tako neusiljenom sigurnošću nagovještavao. Kupao sam se, uživao, provodio se. Na kraju sam, kao i svaki put iznova, ako ne s tugom, onda barem sa sjetom dočekao kraj godišnjeg i povratak u Zagreb. Prošlogodišnje poznanstvo smjestio sam u neodređeni dio stvarnosti. Tamo gdje traju slike o čijem usudu ne znamo ništa izvjesno, a i ne želimo, s ovoga ili onog razloga, saznati išta određenije. S jedne strane, slutio sam da je bio u pravu. Makar bez ikakva valjana razloga. Njegova smrt činila mi se mogućom, čak i vjerojatnom. Zašto – nisam mogao dokučiti. S druge strane – što ako je živ i zdrav? To mi se nekako nadavalo nemogućim. Nosio je u sebi biljeg nečega mračna i zlokobna. No, ako je nekim čudom s njim ipak sve u redu, tada je čitava prošlogodišnja pripovijest tek jedna tlapnja pomjerene svijesti. Bilo bi to za njega najkorisnije. Da – i najbanalnije od svih mogućih ishoda. Odjednom bi u mojim očima izgu-bio auru posebnosti, pečat sudbine izuzete od puto-va običnih, prosječnih ljudi. Vremenom mi je postao drag. Iščašen, poseban čovjek. Iznad svega – osoba koja zaslužuje sve osim dosadna životopisa većine pripadnika ljudske vrste.
Ljeto poslije sjećanja se prorijedila. Potom su velikom brzinom zaredale promjene. Došao je rat i nisam više stigao razmišljati ni o sebi. Ipak, Orsat Martinić pao mi je na pamet za jednoga bombardiranja. Zamišljao sam gdje je sada, kada Dubrovnik gori, kad se na Grad sručilo zlo kakvo još od velike trešnje ona čeljad doli nije iskusila. Je li negdje na nekom položaju, s oružjem u ruci? Ne, ne, puška nije pristajala njegovu liku.
Tada mi pred očima bljesnu nadrealna slika: on, anđeo, raskriljen bdije nad zidinama i kupijertama, nastojeći zlu umanjiti moć, štiteći svoje ljude, svoj jedini svijet…Blagi Bože, stresoh se, pa ti si ga pokopao. Granata što je tada grunula u mojoj blizini u hipu mi prizemlji misao, odvlačeći je od svega što nije bio taj neposredni trenutak.
Rat nas primorava na bezuvjetnu sadašnjost. Svodi nas na mjeru najbliže tjelesne okoline, bez osobne i kolektivne povijesti i budućnosti. Bez milosti briše pomisli o nekim dalekim krajevima i ljudima. Koji pucanj, jedna eksplozija, i nestalo je mojih sjećanja. Umjesto njih smrad baruta, vonj satrula lišća u zemlji natopljenoj turobnom jeseni.
Onih nekoliko godina kaosa bilo je dovoljno da promijene sve. Čak i prošlost. I ona se, gotovo neprimjetno, preinačila u izmaglici događanja oko nas. Rat nas je obdario drugim očima, zrelijim i težima. Obilježio nas, zauvijek. Ne mogu reći da sam posve zaboravio mladića i one duge i, kako se sada činilo, jako davne razgovore. Promijenio se u meni. Pamćenje ga sve više svodilo na priču, slikovitu uspomenu iz vremena prije užasa čije sjenke nikada više ne ćemo moći izbrisati iz naših života. Susretom s njim, u onoj čudnoj atmosferi depresivne, funebralne ljepote u vrtu stare bolnice, nad morem i među čempresima, polako sam se prestao baviti. Godinama. Sve dok nisu prošla gotovo dva desetljeća otkako nas je pohodila “poguba ljucke naravi“.
Dogodilo se slučajno. Toliko se toga u međuvremenu promijenilo. Staro bolničko zdanje preinačeno je u sveučilišni centar. Velika, mračna zgrada izbijeljena je, fasada osvjetlana. Mladost, život, nadomjestili trulež i ugođaj smrti. Nakon dugo vremena, obnovili su i žičaru na Srđu. I nju je svojedobno razorila ruka nemani. Ljetna kupanja na Lokrumu skoro svakodnevno i povremeni izleti na Srđ smješteni su u u mom intimnom spomenaru djetinjstva i mladosti na posebno mjesto. Čim sam saznao da ponovno vozi gore, do križa i napoleonske tvrđave, odlučio sam odvesti se čim prije.
Sredinom srpnja, koji dan nakon što je žičara proradila, otputio sam se do polazišne postaje na Pločama. Sa mnom u kabinu ušlo je još troje ljudi. Uz dvoje postarijih stranaca ukrcao se i sredovječan domaći čovjek. Pozdravili smo se uljudno. Kada je krenulo, osjetih omaglicu. Pridržah se objema rukama za staklo. Priđe mi ono domaće čeljade, te se oglasi stišano, s puno takta:
– Dobro vam je, gospodine?
– Bit će, čim stignemo gori.
– Sve je to normalno. Puno se ljudi u zraku osjeća nelagodno. Samo dišite duboko i sve će biti u redu.
– I sada je sve u redu. Ne morate se brinuti za mene.
Osmjehnuo se s razumijevanjem: – Prihvatite to kao moju profesionalnu deformaciju. Ja sam psihijatar. Znam jako dobro što su strahovi.
– Da?
– Eto, recimo, ja bih se radije vozio žičarom i na Himalaje, kada bi se uspinjala tamo, nego izišao pred neki skup, govorio pred publikom.
– Tremaš?
– Strah od javnosti. Fobija.
– Da se onda mijenjamo?
– Rado, ali kako?
– Jednostavno. Kada budete trebali nešto zboriti pred općinstvom, pozovite mene, ja ću to obaviti umjesto vas, a kad ja budem trebao negdje letjeti ili se uspinjati, vi me čarobnim štapićem prebacite, letite ili se vozite umjesto mene. Samo sredite da na odredište stignem bez sjedanja u zrakoplov.
– O, dragi moj, kada bi psihijatri imali čarobne štapiće, svijet bi bio sretniji…Ili ne bi. Možda bi tek tada bio ono što se trsimo ne priznati da i ovako jest: jedna velika ludnica.
Nasmijali smo se. Nastavismo ćaskati. Tih nekoliko neugodnih minuta vječnosti skratio je do podnošljivosti. Dovezavši se na vrh Srđa, propustismo onaj par stranaca, iziđosmo i skupa nastavismo prema Imperijalu. Polako smo se uspeli na tvrđavu. Usput sam mu ispričao (svjedok vlastitih slabosti, ma tko on bio, nikada ti nije ugodan), da se taj strah od letenja, od lebdenja, javio tek negdje tijekom rata. Normalno, rekao je, ljudi na stres reagiraju različito. U svakom slučaju, tješio me, bolje da me pogodila ovakva fobija nego posttraumatski sindrom. Naravno, uvijek negdje nadohvat ruke postoji neka dobra utjeha. Želeći je valjda dopuniti, reče da njegov strah nije posljedica nekoga stresa. Trema, ali i to je blag izraz, jer njega i na sam spomen publike uhvati užas, naprosto je bolest i on od nje pati otkako zna za sebe.
Razgovarajući, zatekosmo se na taraci. Kula, ponos pionirske vještine francuske soldateske, iste one koja je prije dva stoljeća zapečatila sudbinu dotrajale Republike, u zadnjemu ratu ključna točka obrane Grada, bila je još prepuna ožiljaka. Tragovi granata u polurazrušenim zidovima, neuklonjene krhotine kamenja…Kako je sve to začudno. Kao da se sve događalo neizmjerno davno. U samome gradu uklonjeni su tragovi napada. Lice kamena, uglačano, opet sjaji. Zato je ovaj krajolik s detaljima pustošenja bio tako nestvaran. Podsjećao kako smo brzo sve zaboravili. Kao da se dogodilo nekome drugom davno.
Dođosmo do ruba, kamene ograde. Gledali smo dolje. Prizor viđen stotinama puta. Ipak, uvijek iznova očaravajući. Kao da nam se desio prvi put. Kamena školjka obgrljena zidinama, brodica prepuna prastarih krovova, usidrena podno strmine, nasuprot otoku i pučini. Plovi, oduvijek, i ploveći prisvaja i pripitomljuje puste hridi. Tako će još čitavu jednu vječnost, ne unište li je bešćutne sile prirode i besmisao ljudskoga nasilja.
Uživali smo, šutke, ovaj neznanac pored mene i ja, tronuti ljepotom tako intenzivnom da je skoro boljela. Opčinjen do nemoći, sjetih se davna popodneva u vrtu stare bolnice i razgovora s onim čudnim ljepotanom. Toga dana ispunjena neizmjernom krasotom, ali i nekom teškom, sablasno spokojnom turobnošću. Ugođaj dubrovački, satkan bjelinom što krije mrak. Šutjeli smo, psihijatar i ja, svaki zagledan u sliku nekih svojih skrovitih misli.
Spomenuh mu mladića. Oprezno, izdaleka. Ponadah se, kada sam već izgovarao pitanje, da se možda ne će sjetiti, a ako se, što je daleko vjerojatnije, ipak sjeti, da će odgovor biti nešto svakodnevno, normalno. Ufao sam, naime, da ću biti u krivu. Priželjkivao sam da se tada Orsatova ali sad i moja zloslutna predviđanja pokažu netočnima.
No, kako to već biva u životu, gotovo jednako često koliko se naše dobre želje ne ostvare, toliko se, ako ne i češće, ostvare naše zle slutnje. Nažalost, život nije Coelhov roman. On je prije mračno prizorište za pisce Camusova profila. Apsurdan, bez svrhe. Istodobno lijep i zato okrutan.
Da, sjećao se ovaj čovjek mladoga Martinića dobro. Svi su ga na njegovu odjelu pamtili. I ne samo oni. O tom slučaju znala je i čitava dubrovačka bolnica.
Što se, dakle, i kako dogodilo?
Malo iza naših susreta i razgovora u bolničkom dvorištu, tjelesno sasvim zdrav mladi čovjek, konačno je doživio svoju fiksaciju. Dogodilo se ono što nitko nije vjerovao. Ma kako bilo nemoguće, ludo i besmisleno. Nakon svega, provjeravali su svaki detalj. Izvršili obdukciju, obavili sve raspoložive im pretrage. Čak su iz Zagreba pozvali nekoliko vrsnih stručnjaka na konzultacije.
Jednoga jutra, naime, dežurna sestra zatekla ga je na jastuku mrtva. Zatvorene oči, osmijeh blažen, mir sablasno superioran. Spokoj nedodirljiv, nenarušiv. Snivao je i kao da je iz vječnoga sna poručivao svima kako je samo on bio u pravu i kako se tu više nema što reći, pomisliti, objasniti. Razlog smrti nisu uspjeli pronaći. Svaka molekula njegova tijela bila je savršeno uščuvana. Nigdje ni najmanjega traga kakvoj poremetnji, zastoju, ozljedi. Službena verzija, naravno izmišljena, glasila je: srčani zastoj.
– A kako ste ga vi upoznali? pitao me psihijatar, dovršivši svoja sjećanja.
Ispričao sam sve. Dosta opširno. Kazivao sam polako o razgovorima tijekom kojih je moj kratkotrajni poznanik razvijao svoje, kako mi se onda činilo, sumanute misli.
– Da, znam, i ja sam s njim o tome satima razgovarao. Doduše, psihijatri ne vole ulaziti u dijalog s bolesnim idejama – komentirao je liječnik moje izlaganje, kao da se pravda.
– Ispast će na kraju da i nisu bile tako bolesne. Bio je u pravu, zar ne?
– Tja, na neki način, da.
– Odnosno, trebalo bi se upitati, to je vaše područje uostalom, koliko je njegova smrt plod neke vrste autosugestije…Tko zna je li takvo što uopće moguće.
– Ne znam, dragi moj gospodine, mi se obično ne bavimo spekulacijama. Zato nam ni ne preostaje ništa drugo do zaključka kako o ljudskome biću, bilo o tijelu bilo o duhu, znamo jako malo. Osim da je jedno s drugim jako povezano.
Zašutjeli smo, obojica. Pod nama Grad. Kao da nas poučava. Tiho, spokojno i mudro. O čemu?
U glavi se, umjesto odgovora, pojavi misao koju nikome, ovome gosparu ponajmanje, nikada ne bih priznao. Ili ipak bih. Ne, postoji netko kome bih je otkrio. Čudnu, nastranu, čak i nakaradnu. Namjerno sam tražio teške riječi, bojeći se kockati zdravim razumom. Da me nekim slučajem može čuti – samo njemu. Da nitko drugi ne čuje. Jedini on bi razumio…Neka mi pritom ponovno oprosti na strašljivoj vjeri u normalnost.
Grad, nestvaran, rastrt pod azurnim svodom, bliži mitu nego životnome prostoru, odjednom je u mom oku poprimio fizionomiju mladićevu. Načas je Grad bio on, on Grad. Dovoljan sebi samome. Bez imalo potrebe da poruči bilo što osim svoga vlastita postojanja u ljepoti, vremenu, vječnosti. I sve pred njegovim licem niti ga se ticalo, niti je u pravom smislu riječi postojalo. Svi mi što hodamo i dišemo usred ove čarolije svjetla, usred prozirna uzduha, opojna poput najrafiniranijega mirisa, tu smo tek radi njega. Jedini je on realan. Strahotan kao smrt. Neizbježan. Podatan i samoživ do sebičnosti. Po tome i jest jedinstven. Njega se može voljeti tek negdje daleko. Nostalgija, to je jedino što nam dopušta.
Da sam u tom trenutku mogao, pobjegao bih odavde bez oklijevanja. Da me netko u hipu čudom premjestio u Čilipe, sjeo bih bez razmišljanja u avion i odletio, zaboravivši strahove.
Kada je minuo prvi nalet osjećaja, uzbuđenje zamijeni sjeta. Mladi, prelijepi, tragični Orsat bio je povod za ovu neobičnu tugu. Samo zahvaljujući njemu shvatio sam: nikada se više ne ću vratiti ovamo. Možda na koji dan. Zauvijek sigurno ne. Čak i ako se netko jednom sjeti da mi kosti položi u kamen što daje vječnu mjeru nebesima i moru. Ne će to biti povratak. Bit će to mir u kojem će me zauvijek raščiniti snaga savršenstva.
– Znate, zaustih, gledajući dolje, niza strmu padinu – za tih naših razgovora vaš pacijent i ja nekoliko puta ponovili smo jednu čudnu rečenicu.
– Da?
Stajao je pored mene, gledao me. Ja sam i dalje zurio nepomičan u poslijepodne raspoređeno u bjelinu. I rekao, kao da sliježem ramenima:
– Zar je to sve…