Nacrt za jedno nelagodno promišljanje

Piše: Antun Pavešković

Relativistička misao uvijek zauzima neku rezervnu poziciju. Antifašizam je dobar, ali je pobio puno ljudi. Ergo, fašizam je loš, ali je napravio nekoliko dobrih stvari. I jedno i drugo bilo bi točno kad bi se ostalo na ovim konstatacijama. Maliciozna misao, međutim, uvijek nudi neke druge ishode. Temeljno je pitanje tko uopće i zašto formulira ove teze. Zašto jednostavno ne ustvrditi da je svaki društveni pokret po svojoj naravi kompleksan i da se stoga ne može svesti na vagu s dobrom na jednoj i zlom na drugoj strani?

Što je u naravi fašizma? Ako bi veliki javni radovi, uređeno društvo, sređene javne financije i zajamčeni minimum sredstava za život bila jedina počela fašizma, tada to, zapravo i ne bi bio fašizam. Jer, da bi ostvario sve dobro, on pretpostavlja ideologiju nadrase, nijekanje Drugoga, svođenje čovjeka na neljudski entitet, nesentimentalno ubijanje, političku diktaturu, totalitarizam, konačna rješenja, itd, itd. Štoviše, njegovi temeljni zasadi i jesu negiranje čovječnosti. Nema demokratskog fašizma, milosrdne fašističke ideologije, humane fašističke prakse.

Antifašizam je, naprosto, daleko složeniji društveni fenomen, razuđeniji, mnogoličniji. Za razliku od fašizma, antifašizam znači i demokraciju, politički liberalizam, priznanje Drugog, zaštitu manjina, afirmaciju čovječnosti. U antifašizmu je bilo i osvete, neljudskih postupaka, bilo je komunističke diktature, negiranja Drugog. Ali antifašizam u svom sadržaju trpi SVE nabrojeno, i dobro i loše.

Dakle, razlika između fašizma i antifašizma je strukturalna. Točnije, riječ je o velikoj razlici u kompleksnosti. Naime, u antifašizmu ćete naći i priznanja vlastitih grešaka i zločina, a naći ćete i nijekanje vlastitih zastranjenja. Kad ste, međutim, čuli da se bilo koja varijanta fašističke prakse javno zamislila nad vlastitim strahotama? Samo je antifašizam u dijelu koji obuhvaća slobodna društva iznjedrio kritičku misao. Fašizam ne dopušta nikakvu ni slobodnu, a nekmoli kritičku misao.

Zato ne možemo ne biti maliciozni spram relativizirajuće misli. Antifašizam, ili barem jedan njegov nemali dio, uza sve moguće lateralno zlo, nema zlo za cilj. Cilj fašizma, kada se vidi što ostaje poslije istrebljenja i strahotne unifikacije društva, nema nikakva dobrog cilja ni u kojem svom praktičnom dijelu.

Otuda sumnja u poštene namjere relativiziranja. Jer, ako se kaže da je u fašizmu bilo dobroga, znači i da je fašizam, zapravo dobar. Ako se kaže da je u antifašizmu bilo lošega, znači da je antifašizam loš! Nije tu riječ o dijalektici odnosa između dobrog i lošeg, nije riječ o postotcima, budući moralni imperativ ne trpi relativiziranje. Relativizacija moralne prosudbe znači, dakle afirmaciju teze za koju tražimo alibi u protutvrdnji.

Stoga bi minimum poštenja tražio da se, umjesto relativiziranja, otvoreno kaže: fašizam je bio dobar! Jer upravo tu autentičnu misao u njedrima griju oni koji ralitiviziraju dobro i zlo.