Piše: Edit Glavurtić
Godinama me moj Zagreb dočekivao kao ljubavnik, na Glavnom kolodvoru oko pola jedanaest uvečer, i ja bih mu padala u zagrljaj omamljena njegovim mirisom, nesposobna za bilo što osim uzdaha. Kako bi vlak ulazio u stanicu, moje je srce sve jače udaralo, brisala su se lica i odlomci razgovora suputnika iz kupea, a uzbuđenje pojačavalo do onog konačnog trzaja kojim bi se vlak zaustavio, a ja, drhtavih koljena izlazila na peron.
Najčešće smo se tako susretali u rano proljeće, i uvijek je to imalo jednu gotovo romantičnu notu; na kolodvorskom kiosku najprije bih kupovala večernje izdanje novina i cigarete, da uspostavim vezu i nastavim gdje sam zadnji put stala, mašući istovremeno prvom taksiju da me vozi kući na Trešnjevku. Dok bih razgovarala s vozačem kotrljajući jezikom „kaj“, uho mi je pohlepno hvatalo zagrebački sleng, dok su s druge strane stakla promicale poznate slike, utonule u tamu ulice obrubljene oronulim zgradama i parkovima, vječito istim i vječito drugačijim.
Grad se pred mojim očima rastvarao kao kineska lepeza oslikana proljećem, po kojoj prstom slijedim zaboravljene prizore, pa ih onda duboko u sebi ponovo otkrivam. Opori miris mokrog asfalta i kesteni koji cvatu na Prilazu sasvim drugačije nego bilo gdje drugdje. Uzbuđenje, i nestrpljivost da što prije stignem kući. I da,divno je bilo živjeti drugdje baš zbog tih povrataka, zbog trenutaka u kojima mi je postajalo jasno koliko ga zapravo volim, i koliko mi je nedostajao, pa bih sebi u bradu šaputala „dragi” i “moj“ i predavala mu se besramno, kao da ga prvi put otkrivam.
radio gornji grad 
