Sve je to začinjeno muzikom, pa će oni “gradski” slušati uglavnom Toma Waitsa ili Nicka Cavea, dok će ruralni prašiti uglavnom po etno muzici, a domašit će čak do Arsena Dedića. Eto, neki dan, poslušala sam i to, jedna (Magdalena Blažević) opjevala svoje selo malo pored Žepča, babe, livadu i rijeku, sve na fonu rata, naravno!, bilo je tu, dakako!, i male dječice, etno-uzdahnula i sevdahnula je (što smo doslovno i slušali u njezinu muzičkom izboru), pa do spomenutog Arsena. Izloženi smo, kako je to jedan poštovani kolega formulirao, svojevrsnom teroru idiličnih, ili, rekla bih, surovo-idiličnih sjećanja. Kako već bijaše rečeno, osobito se to ističe u literarnoj obradi u cijeloj regiji omiljene, dominantne teme rata, kao da osim njega nekih drugačijih oblika (okolnosti) života niti nema. Prije toga, istina, imali smo neke druge dominantne motive, muke s civilizacijsko-kulturnim potresima kao što su prelazak iz sela u grad, iz manjeg u veći grad, iz tradicionalne u urbanu kulturu (s mitologiziranjem nogometa, rocka itd.). I sve to, kako tada, tako i danas, na nivou polu-autobiografskih individualnih pričica. E potom se ta vele-jedina-jedinstvena tema rata dijeli na brkati i uplakani rat; prvi je rat opisan iz perspektive zabrinutih momaka s puškom, drugi je ponajvećma rezerviran za perspektivu djevojčice. Prvi aspekt je snažan, „muževan”, rekli bi poklonici i apologeti, ma što im to muževno (da nije možda mužjačko?) svima značilo, pa i kad je gusto, puška je puška a brci su brci; drugi je nemoćan, patnički subordiniran ili sudbi bez otpora prepušten, kao što djevojčice valjda i trebaju biti. Žene se dakle veoma često javljaju kao djeca. Više od toga, recimo kao glas odrasle osobe (ženskog spola), veoma rijetko.

I to je braćo i sestre književnici – dosadno!

No vratimo se emisiji Moj izbor, od koje počinje ovaj tekst u kojem je već spomenuta univerzalnost pisanja, to će reći da i kad se radi o pisanju o intimnom, osobnom, kad je dominantna psihološka a ne politička potka, djelo, ako je dobro, progovara univerzalnim jezikom, a računamo s tim, upravo podrazumijevamo, da je autor najbliži vlastitom djelu pa time i u stanju o njemu misliti univerzalistički, to jest, dovesti ga u vezu, smjestiti u kontekst ne samo općih zbivanja, već i ideja, impresija, vrijednosti, i povezati ga sa svijetom. Ne radi se pritom o nekom čudnom, nerazumljivom i moguće đavolskom zahtjevu da, eto, kako je bilo već rečeno, autori makar pokušaju poopćiti probleme o kojima njihove knjige žele progovoriti. Također je uvijek zanimljivo čuti o izboru tehnika pisanja i strukturi teksta i td., itsl., no to se dakako ne otpravlja mislima tipa „otišao sam u rat pa sam morao o tome pisati”, ili, „prošla sam/prošao sam kroz iskustvo progonstva”, ili „slušala/slušao sam svoju babu pa mi je bilo zanimljivo i snimala/snimao sam je diktafonom” (pa se to onda lijepo nazove priprema za pisanje knjige, priče…). Pokušavam zamisliti Flauberta kako s diktafonom (da ih je u njegovo doba bilo) trči za nekom od brojnih Ema Bovary i snima ih, a onda, kad to skupi, krene pisati roman. (Flauberta su često pitali da li je lik Eme Bovary stvaran, na što im je odgovorio da jest, naravno, u ovom trenutku u Normandiji plaču deseci jadnih i nesretnih Ema.)

Naravno da u istinitost ovih razloga/motiva ne treba nimalo sumnjati, ali to su ipak rečenice za terapeuta. Da je moguće drugačije govoriti i razgovarati o književnosti govore nam brojni primjeri na istom Trećem programu HR. Naime, u nekim odličnim emisijama često slušamo prijevode razgovora s autorima koji su, govoreći o vlastitom djelu, u stanju misliti univerzalno, analitički i problemski…; sad, je li to tako stoga što ih voditelji/voditeljice nisu pitali o tome gdje su i kako proveli ‘djetinjstvo, dječaštvo (djevojaštvo), mladost’…, niti su se raspitivali o njihovim osjećajima, već su ih pitanjima motivirali, tjerali da misle, promišljaju, da apstrahiraju od samih sebe i vlastitog želuca i svoje djelo stave u odnos sa svijetom…, ili se pak radi, horribile dictu, o nemoći mišljenja kao odlici samih autora/ca. Tu ni bolji voditelj ne bi mogao mnogo pomoći. Svako umjetničko djelo, pa i bez obzira na postojanje ili nepostojanje nakane autora/ice u tom smislu, nužno je u odnosu i debatira s duhom vremena i osobama/likovima o kojima piše, ono zasigurno ne želi samo rekonstruirati (rekla bih grublje, ali bliže stvarnom postupku koji često pratimo, prepisivati) stvarnost, vještijim ili manje vještim rečenicama.

Drugim riječima i sasvim ukratko, voditelj emisije ne trudi se mnogo (ako ikako) da dijalogom sa gostima (ni ovi se baš ne trude da sami razbiju tu shemu) ostvari i ponudi pronicljivija razmišljanja o literaturi, idejama, kritičkim uvidima itsl. svojih gostiju i tako nas liši muke slušanja klišea. Jer, u knjižari posežemo za knjigom, ne i za njezinim/om autorom/icom. Ovdje, u emisiji Moj izbor doista „posežemo” za autorom/autoricom, ali, pobogu!, ne valjda da nam prepričava pojedinačne dogodovštine i ništa više. Često, nažalost, ispada da se u tom posezanju, radi o istom. No to je već d(r)uga priča.