Znam ono kad kažemo da više ne možemo jesti, budući da smo pregladnjeli. Tijelo više ne želi, nema potrebe, podmirilo se iz neke rezerve, iz drugih izvora, napravilo unutrašnju presložbu i sada je gotovo, do idućega obroka. Dogodi se to i sa zabavom, induciranim smijehom od kojega boli trbuh, događa se sa brigama od kojih glava boli. Kad je dosegnut rub, nastupa prekorublje, čovjek pregorjeva, ne želi više biti na tom mjestu, u toj ulozi, vibraciji ni stanju. Dosta je, dosta, dosta, mjerica je puna, iz nje kipi van, uzaludno trošenje materije koje nema.

Jedino strast, što je zapravo fantastično i negativno fascinantno, kao da ne poznaje prekorublje. Sve naizgled posložiš, racionalno sažimaš, vidiš stvari gole i kakve jesu, prosječne, repetativne, predvidljive, ubuđale po rubovima, a dovoljna je mala šibica s fosfornom glavicom, da plane, i da opet upali krijes. Krenu suze, kajanje, nepromišljeni porivi, ideje falšnog heroizma, koji će voljeni subjekt zadiviti i osvojiti, uvjeriti da je povratak nužan, moguć, očekivan. Spirala boli vrti se na obratnu stranu, lažni optimizam opija poput hašiša, ploviš u žutim i tirkiznim oblacima i čini ti se da je tvoja iluzija jača od stvarnosti.

Ali to samo znači da te prekorublje uskrknulo, da si daleko od zbilje, da putuješ prema dnu , hvatajući rukom onu divlju jagodu na stijeni, dok ti tirkizna zraka probija lubanju i ekstatične vizije dolaze u konvulzivnim prepletima, prije no što se duhovni obzor zatamni. Čuvaj se, koliko možeš. Zagrizi olovo, slomi nokat derući hrapavi zid, ali popustiti nemoj… Odustani, u ime zdravoga razuma.Ne poznajem nikoga tko se iz prekorublja vratio mirnoj strani cijeli, neokrnjen i upotrebljiv.

Ja bijah tamo, znam o čemu govorim, na rubu tužne starosti.

.