Istog premijera koji će se, već na rubu pameti, obratiti novinarki na konferenciji za medije posprdnim riječima: „Danas niste tako egzaltirani!“, no ova mu neće uzvratiti na primjer: „A vi ste danas puno bezobrazniji nego jučer“, ali to je već priča o novinarstvu i o eskalaciji ponižavajućeg odnosa mahnitog premijera prema medijima ili opoziciji, dakle prema tolikim „neprijateljima“ njegove uzorne vlade.

Uglavnom, tražiti pravdu u takvoj, pravosudno posrnuloj, državi, i još biti žena, majka, znači mukotrpno i uzaludno gubljenje zdravlja, novca, vremena, sve u očekivanju konačne presude, u pravilu u korist muškarca, bilo šefa koji mobingira suradnice, bilo oca koji majci – zbog bolesne mržnje – oduzima dijete.

A mi smo naivno vjerovale da je feminizam dovršena priča, da patrijarhat više ne stanuje ovdje, da žena ima pravo makar upozoriti na maltretiranje, zlostavljanje… i grdno se prevarile. Ja se pak sjećam kada mi se, kao glavnoj urednice Feral Tribunea, javila žena i požalila kako je uznemirava jedan zaposlenik redakcije. Nisam oklijevala, pozvala sam dotičnoga i rekla mu da prestane ili može otići iz Ferala. Naravno da je prestao, a ona odahnula, pošteđena muke da se obraća takozvanoj pravnoj državi. Danas, u duboko patrijarhalnoj, konzervativnoj državi žene se mlati, vrijeđa, oduzima im se djecu, i na koncu ubija, ako ne fizički – što je zabrinjavajuće često – onda psihički i materijalno, a što većina proživljava u strogoj anonimnosti, unaprijed osuđena na gubitak bilo radnih, bilo majčinskih prava pred svim tim centrima za socijalni rad i potom sudovima.

I dogodi se onda da neka osoba, i mimo svoje volje, postane simbol, glas otpora sebi sličnih unesrećenih žena i majki koje nisu progovorile o nesreći, odmazdi sistema koji se rado i okrutno poigrava upravo sa ženama. Njihov je glas opet postala pjevačica Severina Vučković, vrijedna, odvažna, regionalno popularna žena. I majka. Koja već deset godina pred hrvatskim pravosuđem vodi iscrpljujuću bitku za pravo da bude majka. S druge strane stoji On, otac koji od trenutka kad je postao bivši suprug svu svoju energiju utapa u mržnji prema majci zajedničkog djeteta, deset godina tražeći i u beskrajnim procesima često dobivajući skrbništvo nad sinom koji danas ima 12 godina. Gospodin je moćan biznismen, utjecajan u poslovnim i pravosudnim krugovima Hrvatske, pa je tako nedavno Vrhovni sud opet naložio da se Severini oduzme dijete i vrati ocu – tobože zbog neke proceduralne greške – a koji je uz to sigurno i bolji roditelj, ne skače po pozornici, nije popularan, nije predmet muškog slinjenja, rado ulaže pare u Hrvatskoj, kotira u srpskoj manjini, dobar je i sa srpskim patrijarhom Porfirijem koji mu je, mimo majčina znanja, svojedobno i krstio sina.

U međuvremenu Županijski je sud u Splitu poništio odluku Vrhovnog suda, ali to nipošto ne znači da je toj bezumnoj pravosudnoj farsi došao kraj. Jer, ludilo toga Popovića, mržnja prema majci malodobnog djeteta i psihičko uništavanje sina, sažima se u stravičnoj kolekciji njegovih tužbi, njih čak 80, podignutih protiv Severine, ali i njoj bliskih ljudi. Kaznene i prekršajne prijave, ovršni postupci nad djetetom, prijave centrima za socijalni rad, disciplinski postupci protiv Severininih odvjetnika, tužbe protiv njene nećakinje koja s njom živi, a „nije podobna“ da odgaja „njegovog“ sina. I mada uhvaćen u poslu podmićivanja jednog sudskog vještaka, pisao je predsjedniku države i premijeru, tužio Severinu u 17 kaznenih i 34 parnična postupka, desetak ju je puta prijavljivao za obiteljsko nasilje, itd., itd.

Tako Severina život između koncerata provodi na sudovima, nju se ispituje, vještači, u policiji, kod psihologa, socijalni joj radnici obilaze stan… I već čitavo desetljeće traje pakao u kojem živi ta drčna žena, lajava Splićanka koja ne ostaje dužna, nije pokorna ženica, nego se svađa, bori za dijete kao lavica, javno optužuje, upozorava. I na moju će poruku zbog novog oduzimanja djeteta: „Drži se mala moja!“ duhovito odgovoriti: „Oću, časna pionirska, sućidarska!“ A taj Sućidar kvart je u Splitu u kojemu je odrasla kao moja susjeda, koji je imao nadimak siromašna četvrt, prepuna ulične droge, ali ona je umjesto ulice još kao dijete izabrala ples i pjevanje i potom postala uspješna mlada žena. Čiju dugotrajnu bol zbog otimanja sina, a zahvaljujući koruptivnoj trulosti institucija ove države, razumiju tolike žene koje anonimno i nemoćno žive isti pakao.

Mladina