Susjed, vozač Kraševih slatkiša

uvjerio nas je da rok trajanja na čokoladi

nije nešto čega se treba držati

kao Svetog pisma.

Početkom prosinca cijelu bi vreću slatkog raznio po ulici,

taj naš susjed,

odrastao u kući u kojoj je kruh bio zaključan.

Nitko tada nije ni pomislio da bi on u plavoj radničkoj kuti

i s prevelikim šakama

mogao imati neke veze sa svecem koji daruje djecu.

Grabili smo iz te vreće čokoladu pomiješanu s napolitankama

koje su samo malo pale na pod

u tvornici u kojoj se ionako hoda i diše u papučama

i miriši kakaovac ubran u nekoj zemlji zagonetnog imena,

Obala Slonove Kosti.

Još nam je govorio taj naš susjed

da kakaovac beru djeca poput nas,

koja vitlaju s mačetama u tropskim šumama

među zmijama i lavovima i rade kao odrasli po cijeli dan.

Uzalud smo kasnije, darivani probranim slatkišima

umotanima u celofan

tražili baš tu čokoladu s poda,

pomiješanu s mrvicama napolitanki i koječega slatkog,

gorkog i slanog.

I ni jedna poslije nije bila ta,

koja nas je zauvijek poučila o relativnosti roka trajanja.