Grad je u totalnom prometnom kolapsu, svi jure negdje jer treba pobjeći pred smakom svijeta. Zeleni val prema zapadu zakrčen je, kiša pada i sunce blješti, sva godišnja doba odjednom vrtlože se na nebu iznad grada. Ne znam koliko imam godina, ništa o sebi ne znam u tom trenutku. Možda čak to ni nisam ja, fale mi neki dijelovi sebe koje sam stekla kroz život. Osjećam samo neku čudnu nelagodu jer mi je sinulo da nisam položila marksizam s prve godine faksa (to je bilo jako davno) ali nekako sam ipak dobila diplomu. Kako je to moguće, kako mi je to promaknulo? Meni i svima u referadi faksa? Sad, pred sam kraj svijeta, učini mi se da postoje velike šanse da se to otkrije i da je sad pravi trenutak da se to i riješi. Moja nelagoda raste, a s njom i ja. Postajem jako visoka pa zaključujem da će me to odati i da će svi znati kako sam dobila diplomu, a nisam položila marksizam. To poprimanje divovskih razmjera događa mi se inače i u jednoj drugoj noćnoj mori vezanoj za muzičku školu, sjetim se toga i u ovom snu, no to mi donosi samo još nelagode. Odnekud se pojavljuje moj, u stvarnosti nepostojeći, kolega na dlaku isti kao Frank Sinatra. U snu mi je blizak prijatelj. Smije se i tješi me da još uvijek stignem prijaviti ispit i da sad nitko neće previše gnjaviti oko toga. Divna vijest, pomislim, ima nade, skoro se razveselim i istovremeno snuždim, jer kako ću sad do faksa kroz ovu gužvu… nekako uspijem prijaviti taj ispit, logika sna je predivno nelogična, kad spazim pored sebe nekoga tko bi mogao biti Jacob Elordi ili Adrian Brody. Malo je jedan, malo drugi, ali svakom trenutku nepogrešivo znam koji, nimalo nisam zbunjena, postajem nekako hrabra, otvorena, prilazim Jacobu (Adrianu) jer znam da ni on nije položio marksizam s prve godine i predložim mu da učimo zajedno za taj ispit. Pokazujem mu bilješke s predavanja. Adrian (Jacob) nasmije se, oduševljeno prihvati moj prijedlog i ponudi mi mjesto u autu kojim odlazi iz grada. U autu su njegova žena i djeca i puno plišanih igračka. Žena je jako ljubazna, naivna, ni ne sluti što mi se mota po glavi u vezi njezinog Jacoba (Adriana), pokazuje mi da ima još malo mjesta u gepeku i da mogu ponijeti neke važne stvari. Osim skripta za marksizam, odlučujem ponijeti još tri potkošulje i par plišanaca. Žena spominje još neke ispite, ona ih ima više, a ja sad nisam sigurna je li mi samo marksizam ostao ili toga ima još… na suvozačko mjesto odjednom sjeda onaj moj Frank Sinatra kolega, pomislim da mi nije baš tako dobar frend, odjednom izgleda posve nepoznato, okreće se prema meni, pokazuje jako bijele zube i rukom prolazi kroz Adrianovu (Jacobovu) kosu. Njegove usnice premazane su sa sto slojeva labella, stisnuta sam na zadnjem sjedištu, virim iz plišanaca i glavom stružem strop auta, koljena su mi ispod brade. Čini mi se da ne prestajem rasti ni u autu. Neugodno mi je. Žena i djeca gledaju kroz prozor. Osjećam da sam višak, razmišljam o potkošuljama i marksizmu i sine mi da sam ipak položila taj ispit! Frank Sinatra se opet okrene i kaže: pa da, ti si kod Kalanja polagala, tako je. Prsti mu se zapletu još dublje u Jacobovu (Adrianovu) crnu kosu, a mene prožme mir olakšanja, baš kakav treba biti ususret smaku svijeta.