Kad je mletački stražar s vrha utvrde ugledao na horizontu prašinu koju su u zrak vitlali turski konji, počeo je panično vikati: “Evo Turaka! Na noge se! Turci dolaze!”, pa odjurio u crkvu i stao zvoniti na uzbunu. Strah se uskovitlao selom poput prašine pod kopitima turskih konja. Ali strah nikada nikoga nije spasio. Seljani su znali da se moraju organizirati najbolje što mogu kako bi obranili svoje selo. Ustrčali su se naokolo grabeći sve što su imali – puške, vile, motike, sjekire, srpove i nožine, te noseći drva do ognjišta kako bi zagrijali vodu i smolu kojima će tjerati napadače čim se približe zidinama.

Baba Nidićka izašla je pred vrata staje u kojoj je dotad prela vunu i zainteresirano motrila nastalu strku. Nekoliko žena protrči uz nju pa joj, žustro mašući rukama, doviknu: “Nemoj ti, baba! Nije to za tebe! Vraćaj se unutra!”, na što se ona nevoljko vrati u staju i ponovo sjedne na svoj tronožac. Ali nije uzela kudjelju i vreteno, obuzeo ju je nemir. Toliko je puta u mladosti čula iste riječi: “Nemoj ti. Nije to za tebe.” Iako je bila snažnija, hrabrija i spretnija od svoje braće, nitko nije htio ni čuti da bi ona uzjahala konja i otišla boriti se. “Ne guraj se gdje ti nije mjesto!”, ljutito bi se otresali na nju. Isto su joj govorili i kad je htjela raditi u očevoj kovačnici. Ismijavali su je i, prezrivo se cereći, slali “natrag u kuhinju”. A onda su joj i braća i otac i momak kojemu je bila obećana izginuli u ratovima, mater je umrla od tuge, kovačnica je propala, a ona je ostala posve sama i bez igdje ičega. U selu su joj iz samilosti davali da štogod pomaže oko stoke ili prede vunu, pa bi zauzvrat dobivala hranu i privremeni krov nad glavom. Prihvatili su je kao dio seoskog inventara, ni krsno ime joj više nisu znali; svi su je zvali samo baba Nidićka, iako zapravo nije bila toliko stara. Od žalosti i neimaštine urezale su joj se oštre bore na licu, a tijelo se sasušilo, utanjilo i otvrdnulo kao vreteno, ali u njoj, negdje duboko potisnuto, bilo je još uvijek snage i volje i živosti. Zato je sada, ponovo čuvši rečenicu “Nije to za tebe!”, osjetila ljutnju i otpor kao nikad prije. Strgnula je pregaču, dohvatila staru pušku okačenu uz vrata i jurnula van iz staje.

Selo je s tri strane bilo okruženo morem, a na četvrtoj, odakle su nadirali Turci, uzdizao se debeli, dugačak obrambeni zid s dvije male kule na krajevima i jednom velikom u sredini. U svim zidovima bile su uske rupe za braniteljske strijelce, samo sada je tih rupa bilo više nego branitelja. Ražanačke žene, vidno zabrinute i ustrašene, okupile su se pred velikom kulom pokušavajući dogovoriti strategiju obrane. Neke su vikale uglas, neke samo malodušno vrtjele glavom, a neke su se tresle kao da ih šiba mrzli vjetar. Nidićka im je prišla s leđa, popela se na zid i glasno se zaderala dok sve žene nisu utihnule. Tada ih je riječima punim zanosa i srčanosti upozorila da nemaju vremena za gubljenje jer životi njihove djece, opstanak sela i svega što imaju ovise samo o njima, te ih odlučno uputila u ono što im je činiti. Žene su je isprva u čudu gledale, ali kako je svaka njena riječ bila na mjestu, spontano su zapljeskale i požurile napraviti što im je zapovjedila.

Približavajući se utvrdi, turski su vojnici uvidjeli da je obrana malobrojna i da je većinom čine žene, te se počnu smijati i rugati, uvjereni da će ih učas savladati. Zapucale su puške s obiju strana, padali su konjanici po kamenom polju, padale su žene s utvrde, samrtni krici obavijali su ratne pokliče. Kad su se napadači nagurali oko zidina, odozgo su počeli pljuštati meci, vruća smola, kamenje i vile. Žene su se borile srčano i žestoko, ali bilo ih je sve manje, ponestajalo im je oružja i činilo se sve izglednijim da će ubrzo pokleknuti. Međutim…

U jednom trenutku zapalio se slamnati krov stražarnice s vanjske strane zida, a domišljata i bistra baba Nidićka u tome je odmah vidjela spasonosno rješenje. Radosno poskakujući, ohrabrivala je svoje suborkinje da se još žešće brane dok se ona ne vrati “sa srećom u ruci”, pa s još četiri žene otrči u selo. Ostale su je gledale s nevjericom, ali svejedno je poslušaše i nastave se boriti svom žestinom. Nidićkin mali odred ubrzo se vratio noseći pet pčelinjih košnica. Ona se vješto uspne na zid, pa jednu po jednu košnicu rascijepi sjekirom i baci na žeravicu stražarnice. Preplašene i razjarene pčele izlijetale su iz košnica i nesmiljeno napadale turske konje i konjanike. Turci su lamatali rukama i nogama u neuspješnim pokušajima da se oslobode pčela. Konji su nervozno njištali, propinjali se i unezvijereno trčali uokolo; neki su zbacili svoje jahače, te su svi zajedno, i konji i ljudi, bježali što dalje od zidina. S vrha utvrde žene su ih popratile podrugljivim smijehom, pogrdnim riječima i stisnutim šakama. One najgorljivije pokazale su im gole stražnjice i pritom se smijale do suza. Plakale su i kad su Turci nestali s vidika, dijelom od sreće što su uspjele obraniti selo, dijelom od tuge jer mnoge od njih izginuše, a dijelom i zato jer su žene, a one nisu naučile prikrivati osjećaje.

Nikom važna i od svih zapostavljana, baba Nidićka dobila je ono što joj je život do tada uskraćivao: uvažavanje i poštovanje, konačno su je počeli prihvaćati kao ravnopravno, jednakovrijedno ljudsko biće. Štoviše, uživala je ugled junakinje. O njoj su pričane priče i ispjevane pjesme, koje se prenose s koljena na koljeno sve do danas.

*****

Legenda o junaštvu babe Nidićke plod je razigrane mašte. Ražanačka utvrda je doista odoljela turskim napadima tijekom prve godine Kandijskog rata, ali vjerojatno iz drugih razloga, a sljedeće je godine pokleknula; sam rat je dugo trajao, uništavajući mnoga naselja i živote – kako bi zadovoljio pohlepu i koristi moćnika – kao i svaki rat.

Međutim, legenda je vrlo zanimljiva jer je jedna od rijetkih koja ne slavi muškarca kao utjelovljenje junaštva, hrabrosti i pameti, već ženu, i to staru ženu.

Svakako hvale vrijedno, posebno u doba fetiša mladosti i degradacije ravnopravnosti žena.