Koji čimbenici utječu na naša lica, oči, kožu, zube, kosti, a koji na duh, kakvim se sve to objedinjuje’? Gdje je tajna energije, onog osjećaja u nečijoj prisutnosti da ste “magnetizirani” govorom, pokretima, živahnim glasom, intonacijom, svjetlucavim okom, smijehom, divnim humorom, dosjetljivošću i brzinom, koju je osoba uspjela nekim čudom sačuvati do svojih “visoko zrelih” dana?

Uhvati li nas veselje kad osobu spazimo ili užasnutost, pred bujicom riječi iz koje izbija samosažaljenje, nabrajanje nepravdi, frustracije, ogorčenost, nervoza i ogoljeli strahovi, ili pak fabuliranje i igra iluzija, na kojima se biće održava? Više manje, ispada sve u stilu one Yeatsove strofe: “Duša je gutala snove i nade, / Zato je sada surova, gorka./ I naša mržnja jača postade/ Od ljubavi. Sad neka pčele grade gnijezdo u napuštenoj kući čvorka”.

Ponekad ne pomažu sva nakupljena znanja, svi citati, anegdote, upijena mudrost. Ne pomaže odsjaj “stare slave”, albumi puni fotografija, novinski isječci, pisma vezana vrpcom, povremeni udvarači, lijepa i birana odjeća, uređena kosa, decentni nakit. Slomi te neka strofa iz juke boxa u krčmi, neka ispuštena nominacija, neupućeni pozdrav na javnoj priredbi, neka tehnička neprilika s kojom ne možeš izaći na kraj, neuslišana molba, neodgovoren poziv. Porazi te trubljenje na pješačkom prijelazu, jer ideš previše polako, zabrine te blagajničin pogled kad predugo zbrajaš sitniš iz novčanika. Sumnjivo ti je pomaganje koje ne tražiš, pa čak i obazrivo susjedsko : “Možete li, gospođo?” dok se s teškom vrećicom namirnica penješ uz petnaest stepenica.

To je starost, zapamti, to je “bič Božji” u rukama vremena, i bit ćeš njime ošinut, prije ili kasnije. Možda u trku, po golim nožnim listovima, možda usred slavlja tebi u čast, usred zavjereničkih pogleda s nekim sunčano lijepim, s druge strane stola. To je nestrpljivost, želja da dan završi i da se zavučeš u samoću ispod deke , daleko od svih koje si poznavao ili ih poznaješ. To su tvoji gušti u predvečerje, bose noge, razvučena trenirka, cigareta na terasi, ugašen mobitel, gutljaj konjaka, otkazana pretplata, storniran izlet, opsesivno sanjarenje o nekome tko nikada nije bio tvoj osim u umišljaju, lijekovi koje od sutra odlučuješ ne uzimati, bez obzira na posljedice.

Naime, lijepa je samo ona starost i ono starenje, s kojima se potpuno i iskreno pomiriš, ne zbrajajući svoje dane kao tvrdica, već trošeći ih kao pravi bogataš. koji je sve shvatio i o tome nema s kime razgovarati, budući da su svoje vrijeme potrošili. A eto, ti si još tu, rezigniraš ali traješ i ne postavljaš si više teška pitanja, već samo ona, na koja znaš odgovoriti za vrlodobar i odličan. Ti si otprilike ono što si želio /željela biti: pristojna starija osoba, ne osobito teška svijetu ni sebi. I što bi u prolazu rekao prijatelj Antun danas: “Se se zdojde, se se znuca, gda ti starost na vrata pokuca”.

F. G.