Umro je kGB kako je književnika Gorana Babića satirično nazivao Igor Mandić u polemikama iz osamdesetih. S obzirom na izraženu ždanovsku komponentu njegovog angažmana u kulturi i književnosti to i nije ništa čudno. Sjećam se da je dobar dio tadašnje redakcije omladinskog tjednika ”Polet” primio u partiju jedne noći u svom stanu na ćošku Savske i Vukovarske ulice. Pričalo se da je o bio pravi ritual spravljen po Stasijevom priručniku ”Dril joge za partijske komesare”. Iako je to danas tek dio nevažne i bizarne arheologije uhljebljivanja, jadno je kako ti likovi danas tvrde a su bili neki ”borci” za demokraciju i društvene promijene. Ustvari njihov cjelokupni angažman, novinarski, književni ili društveno nije vodio ničemu i nikom nije pomogao osim njima. Uz partijsku knjižicu dobili su i radna mjesta i u to doba pokazali da je važno znati dobro se uhljebiti. Smijenjeni su djelom tek 87., pa se potom lakše disalo, iako je kod nekih Goran Babić i dalje bio važan ideološki lik. Takvi su u ”Polet” bez znanja redakcije ili urednika i dalje pokušavali ubacivati Babićeve objede protiv Predraga Matvejevića i drugih ”neprijatelja”. Totalno u poludjeli kad smo im odgovorili, a baš posebno na tekst Jasne Babić o Babićevoj poeziji naslovljen ”Nacionalno i nacionalističko u hrvatskoj književnosti”.
Babiću ni prijetnje u Društvu hrvatskih književnika, prigodom njegove detronizacije,, a koje su glasile ”topla metalna cijev i u njojzi zrno”, nisu pomogle. Omrznuto vrijeme direktiva i diktata neumitno je prolazilo, a ni njegova inicijativa koju je zastupala i Dara Janković da se omladinski tisak opet stavi pod šapu partije, a meni zabrani pisanje zbog teksta o posljednjem omladinskom kongresu u Beogradu ”Budućnost pripada meni”, nije uspjela.
Svojedobno je u jednoj polemici Pero Kvesić tvrdio kako je Goranu Babiću život bio ugrožen 1991. godine u Zagrebu, pa je ovaj otišao na kolodvor i sjeo u prvi vlak. Gle čuda, taj je išao pravo za Beograd, pa je tako Babić upravo tamo završio. U istom vlaku, valjda posve slučajno, završili su i Lazanski, Kačar, Tarle, Štula, itd., svi oni koji su potom neko vrijeme u prvim mjesecima rata glumili neku vrstu izbjegličke vlade u Beogradu. Kako je propala agresija na Hrvatsku, tako su propali i politički planovi kGBa. Prije desetak godine u intervjuu za Večernjak tvrdio je da se neće vratiti u Zagreb jer me se boji budući da sam ”poludio”. Sasvim bez veze, više se trebao bojati onih lakiranih likova kojima je bajao da su veliki i značajni novinari i književnici, a koji su nakon partijske vlasti ostali isto što su i prije bili, analfabeti. U cijelom tom kompleksnom slučaju, najbolja je pouka za mlade od pera – ne vjerujte nikada, posebno ne danas, političkim akterima koji vam govore ili vas uvjeravaju da ste književnici i pjesnici. Jer bili to ili ne bili, bit ćete samo instrument nečije tuđe ambicije, politike ili volje. To je ono najvažnije što možemo naučiti od kGBa.