Neskromno ću se pohvaliti ovom nagradom koja ne samo da mi puno znači, nego je jako važan i tajming: u zadnje mi vrijeme stvari idu prilično nizbrdo; to je onaj osjećaj kad na kraju godine zaključite da je bila izrazito teško i gadna i nadate se da će naredna biti bolja. Jedini je problem što nije kraj godine. Nije još prošla ni polovica godine. Godina traje kao onaj dan Žarka Lauševića, ne prođe nikad, i nikako da se uspostavi normalan život. Uz sve ostale nevolje, moj je suživot s investitorom Marjanovićem Masnim postao neka vrsta simbioze koja se već pomalo može mjeriti s onom između Bore Dežulovića i Željke Markić, Masni i ja postali smo toliko nerazdvojni da jedva da nas je još moguće odvojeno izguglati, a spojilo nas je prostorno planiranje i vizija razvoja grada pulskog gradonačelnika Peđe Grbina. Ako predstavnici UNESCO-a, koji će kako mediji najavljuju narednog tjedna posjetiti Pulu, zaključe da je pulska starogradska jezgra dovoljno specifična da konačno dospije na tu listu, vjerujem na listi ćemo istaknuto mjesto zauzimati Masni i ja kao zagriženi ljubitelji spomenika: ja sa svojom dosadnom i predvidljivom borbom protiv urbicida i ekocida, i Masni s uistinu revolucionarnom idejom da počasne lože za suvremene imperatore uziđe u novogradnji dva kata iznad Arene.

Ljudi koji mi se u zadnje vrijeme javljaju pitali su me je li me strah. Nije me ni blizu toliko strah koliko se osjećam usamljeno. Naravno, tu je uvijek Masni, uvijek mogu očekivati da iskoči iz Investicije i da krene naša uobičajena dinamika, ali ponekad to nije dovoljno, i upadnem u rutinu.

Hvala Zhel Daily od srca na ovoj nagradi. Slučajno ili ne, druga je to nagrada koju sam dobila od Puležana ili u Puli: prvi je bio Kiklop za literaturu kad sam bila mlada i relativno perspektivna. Apartman više dođe kao nagrada za životno djelo: beskrajna borba za pola stabla, koje posesivno čuvam otkad ga je prostorno planiranje ostavilo u nasljeđe narednim generacijama kvarta Ozad Arene.