Od studentskih dana na ovamo, vodim Dnevnik čitanja, važno pomoćno sredstvo u mojim istraživanjima, promišljanjima i spisateljskoj praksi. Ovaj trenutačni ima oko 120 ispisanim i iscrtanih stranica u malom bloku, koji bih nosila sa sobom na pusti otok, u zatvor ili negdje gdje me zamete snježna ili pješčana oluja. U KAZALU vidim da dosiže 52 autora, među kojima su. Kipling, Burton, Emerson, Bosco, Walcott, Yourcenar, Ujević, Čehov, Plath, Pessoa, Atwood, Mistral, Brodski, Rougemont, Graves, Nin, Yeats, Miller, Hamyas, Tournier, Schulz e tutti quanti, kojima se divim i od kojih učim svoj zanat.
Kako učim? Jednostavno: odabirem i prepisujem odlomke i rečenice, ponekad ne odolim, pa nadopisujem i popravljam, ponekad polemiziram s jednom , dvije -tri svoje rečenice. Portretiram autore ne uvijek po sličnosti (to je dosadno i znam da mogu) već po impresiji koju na mene ostavljaju. Tajanstvena, malo podmukla. Ekstravaganta, dominantna, zavodljiva. Podijeljena u jezgri, cjelovita u riječima. Melankoličan, već odsutan iz života, etc. Više-manje komentiram živom crtom, bojom ako naglašavam. Mnoge od tih ulomaka znam napamet ili barem mogu rekonstruirati ne promašivši poruku. Koriste mi dok pišem svoje štivo, kao reference. Stilske finese su mi poslastice kad sam u predahu od kakve seriozne materije, koja obvezuje na manje literarni diskurs.
Uglavnom, te stvari služe samo meni, a tek kad ih nekamo ugradim, postaju reperi i signali lovcima na dobre autore i naslove, pa se tako literarna struja širi i održava živom između nas sličnih i nesličnih, no skupljenih u istoj literarno-estetskoj misiji. Nadam se da mi nećete uzeti za zlo, ako kažem da često, čitajući rasprave, komentare i eksplikacije na uže literarne objave, ipak završim sama sa svojim notesom, budući da su iskustva tamo skupljena dublja, ozbiljnija, uvjerljivija, točnija, sukladnija, a da ne kažem elegantnije formulirana i bez “promašaja teme”, što se nama u vitualnoj sferi počesto dogodi. I da, nema toliko upinjanja u dokazivanju “tko sam, što sam, kako meni sve to ko po loju ide i kako sam ih samo zakucao/ zakucala svojom učeVnom retorikom”. Ma, ne ide to baš tako kako misli mali Perica, već prije kako veli veliki Bruno: “U svakoj je spirali skrivena granata ironije”. Što je i kako se stvara veliki pisac, hehehehe.
Shvaćate da su ti ljudi uglavnom mrtvi? I da su svoju misiju i literarni posao napravili na razini do koje trebaju čvrste “lojtrice” i atletski mozak, dobro utreniran, nikada samozadovoljan, lucidan, budan, pronicljiv, udružen s radom, talentom i samokritičnošću maltene jednoga flagelanta, koji svoju vrlinu čuva kao oko u glavi i sebi je stroži od bilo kojega suca, na svim razinama postojanja?
Ništa više ali ni manje od toga.
29. srpnja 2026. Flora Green