ŠTA BI REKAO DUJMIĆ DA SE SRETNEMO
sjedim u bircu na uglu Vukovarske
konobarica ima podočnjake do brade
i kuha kavu koja ima okus po spaljenoj gumi
vani je jesen siva i teška ko neplaćeni računi
a s radija kroz šum pokvarenog zvučnika
grebe ona stara stvar o Tonki
i razmišljam,
šta bi Rajko rekao da sad uđe ovdje
onako poguren s onim svojim dječačkim očima
koje su vidjele previše nota i previše dugačkih noći
sjeo bi prekoputa na ovu potrganu stolicu od skaja
naručio bi viski dupli bez leda
pogledao me kroz dim cigarete i rekao
stari moj u šta smo to potratili klavijature
rekao bi da su danas sve dobre djevojke otišle
da više nitko ne piše pjesme zbog kojih se plače u taksiju
i da su plava košulja i košulja sa cvijećem
završile u nekom jebenom secondhand shopu za sitniš
gdje je nestao onaj san čovječe pitao bi me
dok mu prsti trzaju po stolu ko da traže izgubljeni akord u e molu
ovi novi klinci ne znaju šta je rupa u prsima
oni imaju aplikacije za tugu
imaju algoritme za slomljeno srce
a ja bih samo šutio
popio bih ostatak piva
gledao bih kroz prozor u tramvaj broj 13 kako škripi na tračnicama
i pomislio bih kako je dobro što je otišao na vrijeme
prije nego što su Milena i Tonka postale samo imena na starim papirima
prije nego što je ova ulica skroz zaboravila kako se pjeva pod prozorom
ustao bi popravio kragnu
platio onaj svoj viski i moj očaj
i dobacio s vrata tiho da jedva čujem od buke prometa
nemoj da ti uzmu onu zadnju riječ kume
kad ona ode ostaje samo tišina
a tišina ovdje jebeno jako reže
Izašao je u mrak
a konobarica je prebacila stanicu na vijesti
sve je u redu i pogledom ga pratim
dok ne utone u mrak i maglu