Đurđica Lasić Vuković: Zapis s Izložbe Petre Brnardić


PETRA BRNARDIĆ – “Neptune Avenue (Overdose on Dreams)”
Izranjanje iz vječnog šuma:
Alkemija cjelovitosti u radu “Echoes From The Distant Shores” (Odjeci s udaljenih obala)
Gradska galerija Striegl, Sisak, listopad 2026

Otvorenja likovnih izložbi uvijek su mi izazivala nelagodu. Činilo mi se da je na njima zanemarena sama bit umjetnosti, a da je fokus prebačen na društveni ritual — na susret s umjetnikom i drugim posjetiteljima. Unatoč tome, posjećujem ih iz čistog osjećaja poštovanja prema autoru i njegovu trudu. No, ovaj je posjet bio drugačiji. Umjesto uobičajene distance, izazvao je duboku znatiželju i nametnuo pitanje: hoće li autorica uspjeti probiti tešku opnu vlastitog kreativnog kaosa i izroniti u svijet sjedinjena i cjelovita? Odgovor na to pitanje ponudio je njezin rad, koji ne samo da ilustrira njezinu osobnu borbu, već postaje univerzalno zrcalo ženske snage.

Vizualni jezik Petre Brnardić, posebice utjelovljen u njezinu kolažu “Echoes From The Distant Shores” (Odjeci s udaljenih obala) unutar izložbe “Neptune Avenue (Overdose on Dreams)”, na prvi pogled djeluje kao neprobojan, psihodelični zid simbola. Njezina estetika počiva na izrazitom maksimalizmu i horror vacui načelu, gdje se neonski tonovi, sveprisutni motivi očiju, zmijske kože, meduza i kristala prepliću u gustom, gotovo baroknom tkanju. Međutim, iza ove fascinantne estetske pretrpanosti krije se duboki psihološki i alkemijski proces koji nadilazi puku dekorativnost i zalazi u prostor intimne ispovijesti i univerzalnog mita.

Ta barokna gustoća motiva i slojeva nudi se promatraču kao vizualni štit, ali i kao prostor unutarnje nužnosti. U psihologiji kreativnog procesa, prenapučenost formata može funkcionirati kao mehanizam obrane — prostor u kojem se ogoljeni, ranjivi identitet u središtu povlači pred silama vlastitog podsvjesnog oceana. Tišina praznog platna traži radikalnu hrabrost suočavanja s prazninom bitka, dok gomilanje elemenata pruža utočište, ali i svjedoči o tenziji uma koji nastoji zadržati kontrolu nad vlastitim, preplavljujućim vizijama. Brojne oči koje okružuju središnji lik u tom kontekstu prestaju biti samo vanjski promatrači i postaju refleksija internaliziranih, budnih pogleda vlastite psihe, njezinih unutrašnjih kritičara i svjedoka istovremeno.

Pa ipak, u samom središtu tog vizualnog i emotivnog kaosa nalazi se žensko lice koje odbija ostati skriveno u čahuri simbola; ona je ta koja unatoč svemu želi izroniti van. To izranjanje ima svoju cijenu, jasno artikuliranu kroz krv koja se cijedi s njezinih senzualnih usana — to je simbol boli, ranjivosti i duboke proživljenosti koja prati svaku preobrazbu i svako nadvladavanje vlastitog nemira. Istovremeno, kristali na njezinu čelu, smješteni na mjestu trećeg oka, označavaju ishod tog napora: duhovnu bistrinu, intuiciju i samosvijest izraslu pod teškim pritiscima unutrašnjeg mraka.

Ono što ovaj rad čini istinski moćnim jest njegova sposobnost da kroz duboko osobnu ispovijest autorice progovori o univerzalnoj ženskoj snazi. Promatrač koji je i sam prošao proces integracije, koji je kroz životni kaos prikupio vlastite rasute polutke i postigao unutrašnji mir, u ovom radu ne vidi prijetnju ili nelagodu. On u njemu prepoznaje mapu puta. Rad magnetski privlači jer funkcionira poput primordijalne maternice, oceanske plodove vode u kojoj se kuha novi poredak. Spajanjem dviju polutki — svjesne i nesvjesne, ljepote i groteske, svjetla i sjene — žensko biće kod Brnardić teži cjelovitosti, ne kroz nijekanje kaosa, već kroz njegovo potpuno integriranje.

Na kraju, “Echoes From The Distant Shores” (Odjeci s udaljenih obala) slavi upravo taj hrabri trenutak prelaska. To je trijumf želje za oslobođenjem nad potrebom za povlačenjem i skrivanjem. Gledajući ravno u nas kroz slojeve vlastitih nemira, središnji lik šalje univerzalnu poruku: bez obzira na to koliko je okolina pretrpana, glasna ili zastrašujuća, unutar svakog bića postoji neumoljivi impuls koji teži probiti se kroz vlastite štitove, prikupiti svoje izgubljene dijelove i izroniti na površinu — cjelovit, moćan i prosvijetljen.

Postscriptum: Ples izvan čahure

Nakon što su se svjetla izložbe slegla, u tihom prostoru među izloženim platnima, dogodio se konačni čin ove alkemije. Petra je zaplesala. Bio je to posve prirodan, rasterećen pokret tijela koje se oslobodilo tereta i gustoće vlastitih misli. Plesom među radovima, ona je doslovno izronila van — zakoračila je iz dvodimenzionalnog štitnika simbola u opipljivu stvarnost i slobodu. Sve one naslikane oči koje su je promatrale s kolaža ustupile su mjesto jednoj, sigurnoj kameri u rukama prijatelja. Taj spontani ples bio je trenutak u kojem su se njezine rasute polutke sjedinile, ne više u strukturama papira i piksela, već u čistoj, proživljenoj prisutnosti i živoj ženskoj snazi koja je, unatoč svakom unutrašnjem nemiru, odlučila disati punim plućima.

Đlv