Giorgio Agamben: O dobru i zlu, nadi i želji

grayscale photo of concrete building
Photo by Harry Shum on Pexels.com

1.

Dobro i zlo

Drevnu doktrinu prema kojoj zlo nije ništa drugo do lišenost dobra (privatio boni) i zbog toga samo o sebi ne postoji, valja korigirati i upotpuniti u tom smislu da zlo nije toliko lišenost, koliko izopačenje dobra (uz dodatak koji je formulirao Ivan Illich, corruptio optimi pessima, odnosno „nema ničeg goreg od iskvarenog dobra“). Na taj način opstaje ontološka veza s dobrim, no preostaje misliti kako i u kojem smislu se neko dobro može izopačiti i iskvariti. Ako je zlo izopačeno dobro, ako u njemu još uvijek prepoznajemo pokvaren i izobličen lik dobra, kako se možemo boriti protiv njega kada se danas s njime sučeljavamo u svim sferama ljudskog života?

Iskvarenost dobra bila je bliska klasičnoj misli u političkoj doktrini prema kojoj svaki od tri ispravna oblika vladavine – monarhija, aristokracija i demokracija (vladavina jednoga, nekolicine ili mnogih) – fatalno degenerira u tiraniju, oligarhiju i ohlokaciju. Aristotel (koji i samu demokraciju smatra iskvarenošću vladavine mnogih) koristi izraz parekbasis, zastranjenje ili skretanje (od parabaino, pomaknuti se ustranu, pokraj, parà). Ako se sada upitamo u kojem smjeru su oni skrenuli, otkrivamo da su, slikovito rečeno, skrenuli u smjeru samih sebe. Iskvareni ustavni oblici, naime, nalikuju onim zdravima, no dobro koje je u njima bilo prisutno (zajednički interes, koinon) sada se okrenulo prema vlastitom i pojedinačnom (idion). Zlo je, dakle, određena upotreba dobra, a mogućnost te izopačene upotrebe upisana je u samo dobro, koje na taj način izlazi izvan sebe, pomiče se, takorekuć, tik uz samoga sebe.

Upravo u takvoj perspektivi moramo čitati teorem corruptio optimi pessima koji definira modernost. Gesta Samarićanina, koji umah pritječe u pomoć bližnjemu koji pati, ta gesta izlazi izvan sebe i transformira se u organizaciju bolnica i službi pomoći koje se na kraju, iako usmjerene na ono što se smatra dobrim, pretvaraju u zlo. Zlo s kojim se sučeljavamo, dakle, proizlazi iz pokušaja da se dobro podigne u objektivan društveni sistem. Gostoljublje, koje svatko može i mora pružiti bližnjemu svome, tako se pretvara u hospitalizaciju kojom upravlja državna birokracija.

Zlo je, naime, nekovrsna parodija (i ovdje postoji parà, skretanje ustranu) dobra, hipertrofirana objektivacija koja ga zavazda pomiče izvan nas. I ne nameću li nam danas progresizmi svake vrste upravo takvu samrtnu parodiju kao jedini mogući način suživota među ljudima? „Administrativna država“ i „sigurnosna država“, kako ih nazivaju politolozi, polažu pravo na upravljanje dobrim, oduzimajući nam ga iz ruku i objektivirajući ga u odvojenoj sferi. A takozvana umjetna inteligencija, nije li možda išta drugo doli pomicanje izvan nas „dobra uma“ (ben dell’intelletto), kao da bi, u svojevrsnom pretjeranom averoizmu, mišljenje moglo postojati bez odnosa s mislećim subjektom?

Suočeni s tim izopakama, potrebno je svaki put prepoznati ono malo dobro koje nam je istrgnuto iz ruku kako bismo ga oslobodili iz smrtonosnog stroja u koji je, „za naše dobro“, zatočeno.

2.

Nada i želja

Naše stanje, što se tiče nade i želje, nalikuje stanju onih koji u Danteovoj Komediji vise u limbu i, Vergilijevim riječima, žele bez ikakve nade (sanza speme vivemo in disio). I mi, poput stanovnika limba, visimo između želje i nade; izgubili smo nadu u bolji svijet, a ipak ga i dalje zaludno želimo i bez toga ne možemo. Kako bismo izašli iz toga stanja limba, nadu moramo usmjeriti ne prema dobru koje nam manjka i koje želimo imati, nego prema onome što već imamo, prema dobru koje je u nama, kako bi ono ostalo živo i činilo nas živima. A ako je vjera, riječima apostola, već neko imanje onoga čemu se nadamo, onda je ono čemu se nadamo prisutno u nama i pred nama, a želja za dobrom u koje vjerujemo svagda je već ispunjena. Nada u ono što imamo jest, naime, poseban oblik pamćenja, koji se ne ograničuje na puko sjećanje na minulo dobro, nego neprestance djeluje kako bi ono ostalo prisutno i živo. I taj preokret nade u pamćenje jest misao, život duha.

(2026)

S talijanskog preveo Mario Kopić